Prije nepuna dva mjeseca imala sam priliku vidjeti Ulaya, tog filozofa konceptualne umjetnosti, i metafizičkog ljubavnika, kako govori u MMSU Rijeka. Nastupio je zajedno s Janom Fabreom, u dvorani u kojoj se od vrućine nije moglo disati, pa se prepun auditorij, kojem se znoj slijevao kroz kosu i niz lica, o odjeći da se ne govori, pokušavao rashladiti pozivnicama za predavanje, ili provizorno u lepezu nagužvanim papirima.
Teško obolio od limfoma, i neposredno nakon kemoterapije, mukotrpno se krećući oslonjen na druge ljude, i štaku, Ulay je bez kose i s dugom rijetkom bradom više nalikovao na Solženjicina koji se pokorno vraća umrijeti u Moskvu, nego na pristalog muškarca koji sjedi u njujorškoj MoMA-i nasuprot uplakane, i zapravo glamurozne, Marine Abramović.

Najprije me je upozorio da uzalud postavljam mikrofon, znao je da mu je glas postao pretih da bi mogao biti barem donekle korektno snimljen. Predavanje je Muzej dao izravno snimati, tako da je na košulji imao pričvršćenu “bubicu”, Jedna mu se noga nekontrolirano trzala, objasnio je da je to posljedica terapije, kao i zaboravljanje, i dekoncentracija. Trebalo je vidjeti kako radi taj mozak, oštećeni Ulayev mozak, kako dominira cijelom prostorijom, kako proizlazi iz tradicije njemačke filozofije, krajnje vrtoglave inteligencije. “Muškarci nisu isto što i njihova tijela, a žene možda mogu biti svojim tijelima biti slične.” “Nemate vlastiti um”. “O promjeni se može samo govoriti, ali nitko je zapravo ne želi, od nje se strahuje”.
U trenucima kad nije mogao prizvati misao, sa stola je uzimamo papir na kojem je bio ispisan naslov predavanja, i tekst za medije. Izgledalo je kao retorička gesta, kada bi krajnje upitno i sumnjičavo izgovarao “dvadeset prvo stoljeće?”, “redefiniranje performansa?”, “prelaženje granica?” Istovremeno je premošćivao vlastitu odsutnost, i duboko sumnjao u riječi koje čita, jednu po jednu.

Ono što je bilo specijalno dirljivo, to su izrazito mlade žene, studentice, koje su mu sjedile pod nogama. Bio je guru, i duhovni vođa, ali za razliku od religije, ili nekakvoga pokreta, radilo se o guruu promišljanja, i suosjećanja. Atmosfera je od toga bila strahovito gusta, u jednom su trenutku zaplakali svi u dvorani, kada je Fabre zatražio pljesak za mladog umjetnika Ulaya, bila je to nekakva predsmrtna počast čovjeku koji možda odlazi, ali je prisutan na upravo fascinantan način.
Kada se predavanje završilo, htjela sam staviti svoju “bubicu” da snimim njegovu izjavu. Najprije je trebalo ukloniti onu koju je već imao. (“May I pose you two questions?” “It depends on questions”). Hlače su mu bile tako široke da su mu predajnik pričvrstili na gaće. Nagnuo se unatraške, gotovo izvio u luk. Tijelo mu je bilo alat, nije patio od malograđanskih predodžbi o gornjem i donjem rublju, izbočile su mu se zdjelične kosti. Postaviti žičani držač predajnika na elastični dio njegovog rublja nalikovalo je petljanju po izrazito finom, i savršeno uštimanom muzičkom instrumentu. To je i dalje Ulay, njegova istovremena odvojenost i savršena simbioza s tjelesnim, to je još uvijek vreteno proporcija, savršena superiornost čovjeka koji nije isto s vlastitim tijelom, ali tim tijelom raspolaže, izlaže ga, to je jedino što posjeduje, čime se izražava, što još djelomično kontrolira.

Onda su nagrnule žene. Mlade žene, koje su klečale kako bi mogle umornom i bolesnom čovjeku biti u vidnom polju. Grlile su ga, milovale mu ruke, prstima pratile vene na njegovim zapešćima.
Nikad nisam vidjela tako udivljene i ozarene žene, kao pred tim metafizičkim, svemirskim ljubavnikom umjetnosti, Ulayem. NIkad nisam vidjela obožavanje tako tiho, gotovo bezglasno, potrebu da se dodiruje ostarjeli, teški bolesnik, koji je samog sebe preobrazio u kompleksnu predodžbu, i nedostižnu, i istodobno neumoljivu ideju.

Na fotografiji: Ulay u Sofiji, Bugarska. Preuzeto s njegove Facebook stranice