Moram podijeliti iskustvo potrošača iz Lesnine, jer je u neku ruku neobjašnjivo.

Otišla sam dakle nakon posla u tu prodavaonicu namještaja. Gradimo kuću, i htjela sam doznati okvirnu cijenu drvenog, to jest konstrukcijskog dijela kuhinje. Kuhinja se treba nalaziti na jednom zidu, i duga je nepuna četiri metra. Bila bi od furnira u boji drva, bez ručica, s nekoliko elemenata koji imaju one ladice na izvlačenje u donjem, i četiri ormarića od stakla u gornjem dijelu.
U nekakvoj crnoj sobi u sredini prodavaonice stajali su uzorci, i odabrala sam jedan s godovima, zove se Vancouver, kao kanadski grad. Za jednim stolom sjedila je gospođa koja je rekla da će mi pomoći ukoliko pričekam pet minuta, dok nešto dovrši. Malo sam otvarala i zatvarala ormariće, i gledala što sve stane ispod sudopera, pa sam se vratila. Gospođa se upravo ustajala i uzimala torbicu, objasnila je da je posve zaboravila da joj je upravo započela pauza, te da će pozvati drugu kolegicu.
Kolegica je došla isti čas, mlada i pomalo ledeno lijepa žena, nešto kao Grace Kelly srednje klase. Odmah je razjasnila da je specijalno danas popust na kuhinje 15 posto, što se pribraja popustu koji traje već dulje vrijeme a iznosi 40 posto, tako da je ključno pitanje namjeravam li uplatiiti predujam. Odvratila sam kako to uopće ne namjeravam, nego želim doznati okvirnu cijenu kuhinje. To nije naišlo na dobar odjek, jer cijena koju mi je danas moguće isporučiti zapravo nije realna, jer je umanjena za 15 posto, da ne govorimo o onih 40 posto koji također u međuvremenu mogu nestati direktivom isporučitelja proizvoda. Prilično sam samouvjereno objasnila da sam svakako u stanju na postojeću cijenu dodati 15 posto, pa čak i tih neviđeno velikodušnih 40 posto, kako bih dobila stvaran, i neumanjen iznos kuhinje koja mi je potrebna. Ali pokazalo se da to nije jedini problem. Za okvirnu cijenu valja ugovoriti termin nekog drugog dana, pošto bi računanje koliko stoji 3 zarez osamdeset metara moje kuhinje moglo dovesti u nepovoljan položaj ljude koji koji taj posao neodložno moraju obaviti danas, kako bi uhvatili onih petnanest posto na četrdeset.
Realnost je potpuno demantirala taj problem, jer drugih ljudi osim mene nije bilo nigdje. Ni na kuhinjama, ni uopće u vidnom polju, od dubine dućana do blagajne. Pa sam predložila da se prihvatimo posla, i u trenutku kad započne gužva prekinemo, kako bi hitni slučajevi pravodobno obavili svoje. Ali nisam računala na to da postoji i softverska razina problema. Kada se u njega jednom uđe, iz programa naime više nije moguće izaći da ne propadne cijeli posao. Kako me je to ipak prevladalo, ponudila sam da izračunamo koliko košto bilo što što uspijemo ubaciti u tu simulaciju kuhinje, unatoč toj stisci u kojoj se Grace Kelly i ja mimo vlastite volje nalazimo.

Krenule smo prema onoj crnoj imaginarnoj kocki s uzorcima, bila sam upravo raspamećena koliko je akcija u jednom trenutku postala konkretna. Izvukla sam onaj uzorak Vancouver veličine daske za meso, i dodala da je i ona radna ploča na kuhinji Vancouver, računajući da sam konačno u prednosti, jer prodavačica nije mogla predvidjeti tako jednostavan i nemaštovit izbor. Od sedam cjenovnih razreda iverice, pohvalila me Grace, uspjela sam odabrati drugi najjeftiniji. Na krilima pobjede, krenula sam forsirati vlastitu sreću, i pitala koliko u stvari košta metar dužni tog Vancouvera, ili koji je iznos bilo koje mjerne jedinice u kojoj se taj materijal obračunava. E, tu se ispostavilo da razmišljam krajnje priprosto, i van ozbiljnih i kompleksnih kategorija. Kuhinjski ormarići naime ne postoje sami po sebi, nego isključivo u varijetetima. Količina nepoznanica unutar njihove fronte tolika je da su mogući izračuni upravo beskonačni. Nakon što je počela objašnjavati beskonačnost tih izbora, ozbiljno sam se zabrinula da bi prodavačica u jednom trenutku mogla dospjeti u stanje rastrojstva, potencijalno i suicida.
“Sad se više nećemo baviti dubinom problema. Koncentrirat ćemo se isključivo na rješenja”, ispalila sam kao iz topa, kao idiot koji se upravo vratio s nekog motivacijskog seminara niskog i srednjeg menadžmenta.
Začudo, to je upalilo. Zašto takve budalaštine stvarno djeluju na ljude, izvan je moje sposobnosti imaginiranja. Sjele smo za stol, ona je otvorila onaj program i nekakav strahovito debeli katalog, i krenula unositi one kuhinjske elemente, koje sam sa svim mjerama već bila nacrtala, u aplikaciju. Sve se to vidjelo na velikom ravnom ekranu na zidu, koji je bio za trećinu veći od onog na kojem sam prije nekoliko mjeseci promatrala kako mi kirurg kroz mikroskopski otvor vadi uništene dijelove koljena.
Krenulo je upravo luđački dobro, dok nismo došli do gornjih dijelova, ona nekakva tri šugava staklena ormarića. Tu se program zblesirao, i jednostavno ih nije htio nalijepiti na zid. Predložila sam da uzmemo bilo kakve, samo da stoje, u jednom trenutku sam sugerirala da probamo s nekakvima od lima,ali i ti bi samo po onom nacrtanom zidu skliznuli ravno u sudoper. Trajalo je jedno pola sata da ih konačno, kakve takve, pričvrstimo; nemam pojma od čega je bio taj zid, ali najjeftinija rekreativna bušilica iz Peveca bi s odgovarajućim borerom mnogo ranije probušila porozni kanfanarski kamen od kojeg je izgrađena većina starih i robustnih istarskih kuća.
Konačno se ukazao iznos: tri zarez osamdeset metara kuhinje je, bez sudopera, slavine, pećnice, frižidera, nape i perilice, s uračunatim dnevnim i mjesečnim popustom stajalo 40 000 kuna. Bez popusta,i ukoliko se uređaji nabave na jednoj od akcija na bijelu tehniku u Pevecu, ispalo je da je realno moguće proći sa svega 80 000 kuna, što još uvijek nije 11 000 eura.
Sad sjedim i razmišljam kog sam vraga strpala u tu kuhinju, osim ladica i onih okova koji ne lupaju, i kako sam na manje od četiri kvadrata natukla cijenu automobila. I što bih trebala kuhati da taj iznos isplatim, umjesto da se narednih dvadeset godina hranim po povoljnijim restoranima.