Ne znam kako vi, ali ja se volim sprijateljiti s prodavačicama iz malog dućana na uglu. Volim kad mi se nasmiješe, kad se ja nasmiješim njima, kad izmijenimo par štoseva pa svi zajedno prasnemo u smijeh, onda mi one čuvaju najdraži kruh, prefinu kiflu, pola lubenice jer mi cijela ne stane u frižider i sve to zna biti tako lijepo da čovjek jednostavno želi opet doći. Osim toga, s vremenom osjetite da imate povlašten tretman u odnosu na one namjernike koji nemaju pojma gdje što stoji i za koje sam sigurna da mojim prijateljicama iz dućana idu na živce. I baš sam maloprije došla po tu prefinu kiflu, bila je nesnosna gužva, na polici još samo tri prefine kifle, a ispred mene bar sedam kupaca. Pogledam prijateljicu, ona mi namigne i sve je jasno. Mogu se opustiti jer znam da moja prefina kifla ne dolazi s police, nego s tajnog mjesta. Međutim, ljudi su gladni, živci popuštaju, jedna kifla je nestala, sad su već samo dvije prefine na polici.

Neka gospođa unosi dodatni nemir jer se ne može odlučiti hoće li kiflu ili možda pola beskvasnog, ma ne, dajte mi ipak kiflicu, kaže ona, ma joj, predomisli se, ipak taj beskvasni, to suprug jede zbog šećera, a ako uzme kiflu bit će ljut na nju jer kifla mu je tak fina i tako nekoliko puta. Nitko se ne smije, naravno. Sa sigurnošću mogu tvrditi da bi sa mnom bilo smijeha jer smo prijateljice. Gužva je već takva da moja druga prijateljica, ta je stvarno sjajna, smjesta prestaje slagati voće i povrće kako bi se priključila kolegici za pultom. Nju jako volim. Osim što je nevjerojatno brza, doista je zabavna i uvijek nekako popravi atmosferu u ovakvim neugodnim situacijama. Nije joj teško pohvaliti moje odjevne kombinacije, moje hlače, torbu, frizuru. Ma baš je draga. Eto je u trenu na radnom mjestu, pakira, naplaćuje, šali se s neodlučnom gospođom i diskretno joj sugerira da ipak uzme beskvasni kruh što ova i učini. Tko zna, zna. Ona nije ni svjesna kako blagotvorno djeluje na ljude.

Odjednom svi postaju ljubazniji, odriču se prefine kifle, više nije napeto, nema drame, čemu sad nervoza oko kifle kad ljudi umiru svaki dan. Naravno, moja prijateljica svako malo pogleda u mene jer mi znamo tajnu koja nas povezuje dok smo žive. Bez obzira na gužvu, svaki put to dodavanje paketića s kiflom izvede fascinatno neprimjetno i ja se u tom trenutku, pogađate već, osjećam kao na vrhu svijeta. Ljubazno kako to samo ona zna, uruči mi paketić i baci pogled na moje cipele. Već ih je davno pohvalila, pa zašto ne bi i danas, pomislim i uputim joj najljepši osmijeh.

– Suseda, uzvikne svojim veselim i zvonkim glasom, pa vi imate žulj! Hvala bogu, nisam jedina, joj, sad mi je lakše kad vidim da i vi imate žulj! Ali nemam, promucam tiho, kakav žulj, zašto sad svi traže gdje je taj žulj, užasnem se gledajući u prijateljicu. Imate, pa viri vam flaster iz cipele, joj, to mi je najgore kad žulj pukne i onda flaster viri, nekad zna i krvavi žulj biti, nastavi ona. Pazite da vam ne napravi fleku na cipeli. Ali to nije flaster, kažem tiho svojoj prijateljici, i nemam žulj. Nego što je, suseda? Ugurali ste si papirnatu maramicu? To nikad ne izdrži, nastavi ona radeći usput svoj posao, sve uz smijeh jer je baš bilo zabavno. Neki se tip gušio od smijeha i ponavljao ah, vi žene s tim cipelama. Hahahaha. Ali to nije flaster! Nije ni papirnata maramica! To je stopalica, samo se malo nagužvala!, izleti iz mene nekontrolirano zvjerskim glasom. Odjednom svi utihnu i okrenu se prema meni. Da, to je stopalica, ponovim odlučno, ali puno tiše.Nakon kratke i neugodne tišine, moja prijateljica, duša svakog dobrog tuluma, ispali kao iz topa, – suseda, pa zato i imate žulj!

Poput vulkana, mali dućan na uglu zatrese se od erupcije smijeha. Gledala sam u onu zadnju prefinu kiflu na polici. Osjećala sam se kao polovica beskvasnog kruha, ali to nitko nije primijetio. Nitko, osim moje prijateljice.