Znam gdje i kako smo se nekoć upoznavali. Bilo je društvenih institucija, centara za kulturu, omladinskih domova i klubova, plesnjaka, izviđačkih organizacija, omladinskih i studentskih odmarališta, omladinskih radnih akcija, kampova mladih istraživača… Djelovali su Muzička omladina, Kulturno-prosvjetni sabor s kulturno-umjetničkim društvima – KUD-ovima, pjevačkim zborovima, recitatorskim, literarnim, folklornim sekcijama, kazališnim družinama… Napravljeno i postignuto pokazivali smo jedni drugima na lokalnim, republičkim i saveznim festivalima i smotrama. Sportski klubovi nisu bili usmjereni samo na rezultate, već su omogućavali i rekreacijsko bavljenje sportom… Bilo je i školskih, omladinskih i studentskih listova gdje smo učili prva pravila pisanja i novinarske etike. Pa i radničkih odmarališta u koja smo mogli otići s roditeljima. Čak sam i osnovnu muzičku školu završio uz simbolički novac.

Na svim tim mjestima, a i onima koje sam zaboravio spomenuti, upoznavali smo jedni druge, saznavali da ono što muči nas nije ekskluzivno, da problema – ali i rješenja – imaju i drugi. Ostajali smo se družiti i nakon pojedinih aktivnosti, sklapala su se čvrsta ili manje čvrsta prijateljstva.

Fakultet i poslijediplomski studij platila mi je država. Moje je bilo da učim i polažem. Sve je to bilo do 1990. Za doktorat poslije te godine iskeširao sam 10.000 eura. Za vrijeme studiranja stanovao sam i jeo, zabavljao se i „kulturno uzdizao“ za simbolične pare. Osiguravali su to studentski centri s restoranima, domovima, prostorima za kulturne aktivnosti, knjižnicama… Ponavljam – na meni i kolegama studentima bilo je samo polagati ispite.

Ne zanima me što će tko misliti, ali Jugoslavija je bila moj kulturni, jezični i životni prostor. Nikad nitko nije tražio da ne govorim hrvatski, u sve sam formulare upisivao narodnost Hrvat. Otac mi je, kao i svi Zagorci, bio u domobranima, kao mnogi od njih i na Bleiburgu, u zatvoru u Petrovcu na Mlavi i Požarevcu, pet godina je u JNA kopao utvrde u Han Pijesku…

Pišem ovo samo kao napomenu svima koji tvrde da su bili proganjani zbog izjašnjavanja da su Hrvati ili da su im roditelji bili negdje drugdje a ne u partizanima. Ujaci i ujne mi žive u Tetovu, očeva najmlađa sestra u Beogradu, dio obitelji u Sloveniji. Vjenčani kum Ekrem je Crnogorac iz Bijelog Polja. U Bosni i Hercegovini imam samo prijatelje. Uglavnom iz posljednjeg rata. Našlo bi se još puno toga.

Istine radi moram i ovdje ponoviti da u životu ništa nije crno bijelo, pa nije bilo ni tada. Da je bilo nepotrebnog zatvaranja, policijskih cinkera, nedopuštenih rečenica i zabranjenih pjesama… Razmjere i te strane ondašnjih vremena dokraja sam razumio kada sam kasnije vidio svoj dossier. A imao sam ga zbog toga što sam bio aktivan, susretao se s puno ljudi i puno radio. Kao da danas dossiera nema. Između ostaloga, bio sam i zastupnik u Saboru SR Hrvatske, direktor i glavni urednih najutjecajnijeg medija. I nitko me nije pitao za oca. Sjećam se da je tada jedan sudac, prilično pripit, pregazio čovjeka. Slučaj je otišao u zastaru. A pitam se bi li danas suca zatvorili zbog toga? Samo ako je politika u pitanju.

U međuvremenu su gotovo sve na početku spomenute organizacije nestale, tek manji dio se transformirao, ali danas se većina ponuđenog temelji na plaćanju. Prije se to smatralo oblikom izvanškolskih, izvannastavnih aktivnosti i sve je plaćala država. Danas plaća onaj tko može. Prevladava komercijalizacija, netko će reći globalizacija iako je najbolji pojam „vesternizacija – pozapadnjačivanje“ Netko će misliti da sam nostalgičan, star, da ne razumijem nove procese. Ne niječem, sigurno su moja sjećanja obojana i žalom za mladošću, ali sve što sam spomenuo provjerljive su činjenice.

Kad moja djeca žele izaći, a nemaju 50 kuna „žicaju“ mene. A gdje izlaze? Na mjesta gdje se mogu provesti, opustiti, napiti i zapiti i doći do ruba neke od modernih ovisnosti. Druge koristi od takvog „opuštanja“ ne vidim. Gotovo sam siguran da tamo gdje izlaze neće ništa naučiti. A ni običaj da se izlazi u 22, dolazi u pet sati ujutro, neće im donijeti ništa dobro.

No, za sada imam s njima sreće. Valjda i oni sa mnom. Manje ili više.

Pišem ovo motiviran internetskim društvenim mrežama. Nakon 90-tih sve se raspalo, oko 2 milijuna ljudi je „preseljeno“ u okviru „humanitarnog“ projekta odlaska svake ptice svojem jatu ili što je netko smatrao njegovim jatom. Mreže su omogućile da se barem dio raskinutih veza ponovo poveže. Putem Netlog-a i Facebook-a obnovio sam mnoge kontakte, saznao nešto o sudbinama. Najveći dio mojih FB prijatelja su sadašnji i bivši novinari. Većina je bivših. Tako i saznajem i čitam što je važno, jer autore koje ću čitati odabirem sam.

Neki ljudi su zatražili moje internetsko prijateljstvo iz meni nepoznatih razloga. Prihvatio sam ih jer su to oni zatražili. No, sada postajem pomalo zasićen i uplašen količinom informacija i osoba. Svaki prihvaćeni „prijatelj“, „pratilac“, kako se to već kaže, na ekran mi dovodi i svoje prijatelje, pa njihove prijatelje i prijatelje njihovih prijatelja… Volim pročitati zanimljiv komentar, ali smeta me što neki nemaju mjeru pa pišu i slikaju gdje su, s kim su, o čemu su razgovarali, što su kupili, pa kuda idu, pa što su jeli, tko je kuhao (svaki dobar recept jednostavnih, tradicionalnih, starinskih jela rado ću pročitati), ali što bi Vojvođani rekli: – smori me sve to.

Zato u posljednje vrijeme manje pišem. Smoren sam.

A najviše me smeta kada me netko zaskoči iz zasjede. Vidi da sam on-line i onda napiše: „Alo, šta ima“. Kad imam nešto za napisati, nekome poručiti, činim to u inbox, a ne šaram po njegovom/njezinom zidu koji i drugi čitaju. Nisam prosvjetitelj niti političar da šaljem poslanice. Običan sam i jednostavan čovjek (tako si umišljam) pa kad imam neku poruku, nešto za reći, napisat ću to direktno osobi koje se tiče. Ako ona želi, odgovorit će mi, ako ne – opet dobro. Za potrebe komunikacije elektroničkom poštom unutar tvrtke u kojoj radim napisao sam jedno uputstvo: „Zlatna pravila e-mail komuniciranja“. Mislim da ću od tih pravila napraviti i jedno predavanje s praktičnom radionicom.

U ovom virtualnom svijetu, i ne samo u njemu, rado ću podijeliti razmišljanja, ponekad i vlastitu intimu – ne onu seksualnu, ne da bih nekoga poučavao kako treba misliti ili raditi, već da mi ta osoba odgovori, iznese vlastito mišljenje. Jer da njezino mišljenje ne cijenim, ne bih joj ni poruku slao.

Jedan sustav vrijednosti, načina druženja i upoznavanja je nestao. Drugi se nije stvorio. U ovom virtualnom prostoru često lutamo „kao guske u magli“. Potreba za komunikacijom i upoznavanjem je ostala. Svatko ju uspostavlja na način kako bi on želio da se, barem riječima, drugi odnose prema njemu. Zato je potrebno dobro razmisliti prije nego što stisnemo tipku Enter.

Odužio sam. Izrečeno baš nema nekog reda, ali se nadam da je osnovna poruka razumljiva.