Snježana Banović, Službeni izlaz – eseji, ogledi i kolumne o kazalištu, kulturi i politici, Fraktura, 2018

Povezanost pa i nerazdvojivost kazališta od društva ne treba dokazivati niti objašnjavati. Odnosno, da nema društvenosti, ne bi bilo ni kazališta i tako od najranijih vremena ljudske civilizacije. S tim u vezi, malo tko razuman će se zavaravati da je kazalište, pa i u najdemokratskijim prostorima, vremenima i režimima, posve (politički) autonomno. Snježana Banović u svojoj knjizi eseja, ogleda i kolumni o kazalištu, kulturi i politici, polazi upravo od tih pretpostavki, i ne zavaravajući se o osnovnom, pokazuje nam u kakvoj je situaciji kazalište u Hrvatskoj danas (pri tom se radi o rasponu od posljednja dva decenija).

Na 300 stranica i kroz tri poglavlja, koja tematski okupljaju brojne napise, daje sliku onoga što je kazalište u Hrvatskoj u nedavnoj prošlosti bilo, kako se razvijalo, kakvo je ono danas. U prvom poglavlju, naslova Priče iz davnine, prikazuje historijat kazališta, razvoj od vremena uoči 2. svjetskog rata, za vrijeme rata pa sve do suvremenih dana. Pripovijedanje o tome izvedeno je uglavnom kroz prikaze ključnih događaja u razvoju kazališne umjetnosti, kao što je primjerice “Centralna kazališna družina ZAVNOH-a”, no ponajviše kroz portrete naših najvećih redatelja, od Gavelle, preko Marijana Matkovića do Koste Spaića. I ma koliko je i u tom razdoblju bilo ozbiljnih poteškoća i kriza, primjerice ona vezana uz Marijana Matkovića i njegov znameniti tekst “Kazališno-dramski život”, tekst u kojem ukazuje na probleme u kazalištu uvjetovane političkim pritiscima, ono se čini zlatnim dobom, naspram razdoblja koje je uslijedilo. U slijedećem poglavlju, naime, nazvanom Kulturna politika ili politika naprosto, pratiti ćemo, tekst po tekst, sustavno srozavanje svih standarda upravljanja kazališnim kućama, političkim trgovinama i s time u vezi, neizbježnim padovima i umjetničkih standarda. Autorica, rekosmo, inzistira na rasvjetljavanju veze između kazališta i društva/politike, p(r)okazujući je brojnim svjedočanstvima iz prve ruke i britkim analizama, u gotovo svakom tekstu knjige. Slijedi niz tekstova čiji poredak i teme kojima se bave pokazuje neuznemirenu silaznu liniju hrvatskog kazališta. Počevši tako sa Teatrom ITD, kazalištem kojim bi se vjerujemo, mogli ponajviše ponositi, a koje je sve zapuštenije, napuštenije a i sama njegova egzistencija je nedavno ozbiljno dovedena u pitanje. U pisanju o Teatru ITD, autorica prvi puta u knjizi rabi pojam kulturocida a njegov sažeti specifični opis daje sama pišući: “Ad hoc promjene Zakona i propali (fiktivni) natječaji, političke trgovine kao na placu, obezglavljene uprave, smjena ravnatelja bez objašnjenja i angažiranje novih bez programa, sukobi interesa, klijentelizam i općenito – korupcija širokih razmjera, pogodovanje političarima i njihovim interesima, dugovi, krivotvoreni dokumenti, izvlačenje novca iz proračuna, mobbing onih koji odbijaju posluh – uglavnom bezakonje i propast cijelog sustava na korist nekolicine bahatih i drskih neznalica.” Sve je ovo višestruko i pedantno potkrijepljeno podacima, uostalom, javno dostupnih. Zbog čega je političkim elitama, čini se danas kao nikad prije, u tolikoj mjeri stalo da ponizi kazalište pa i da ga, posve poništi? Uostalom, autorica je na više mjesta, naše kazališne kuće nazvala “kuće mrtvih”. Kazalište je u svojem najboljem izdanju subverzivno, u najgorem je dekorativno. Političke elite nastoje oko obojega, to jest, poništiti mu subverzivnost (i pod cijenu gubitka artizma) i učiniti ga dekoracijom vlastite moći. To mu još i daje izvjestan dignitet, pa i poštovanje. Međutim, autorica pokazuje da kazalište postaje, kao nikada prije, nevažno, postaje mjesto prezira, više niti nema negdanju funkciju dekoracije, uljepšavanja lika režima i njegovih predstavnika, potvrđivanja moći kroz estetiziranje (koreografirane proslave državnih praznika krcatih dekorom, pa i proslave rođendana predsjednika, marketinški posjeti nekoj, ne bilo kojoj i ne bilo čijoj, predstavi, operi i tome slično). Ono je, na koncu postalo nebitno i nepotrebno, mada je važno održati ga, kako bi Snježana Banović rekla “na aparatima”. Umrtvljeno kazalište ne može biti subverzivno. Njegov dekor je suvremenim političarima novog kova, nezanimljiv i gore od toga, neusporedivo je manjeg dometa, mase napokon ne idu u kazalište ali gledaju TV, a televizija je, čuli smo to iz usta jednog od novokompiniranih političara, “katedrala duha”. Katedrala duha, televizija je stoga novo kazalište za političke elite, mnogo funkcionalnija u pokazivanju i promociji. Ipak, kazališta treba održavati na životu, subvencionirati ih, autorica ukazuje na dva dobra razloga za to. S jedne strane, njihovim postojanjem/vegetiranjem, a to znači i dominiranjem kulturnog, kazalištnog prostora, sprečava se, ili se jako otežava, eventualne nezavisne inicijative. s druge pak strane, dodijeljivanje subvencija za puki opstanak kuća, hrani, vlasti veoma korisnu, gomilu birokrata, poslušnika, kazališnih ignoranata. Govoreći o odnosu kazališta i politike, pokazat će da je ono proživljavalo svoj najgori period u NDH, dok će najbolji period locirati u vrijeme razlaza Jugoslavije i Informbiroa. Ovaj sadašnji period, od osamostaljenja RH do danas, pokazuje nam autorica, odlikuje tek ogoljeli prezir politike prema kazalištu. Dok je u najgora i najbolja vremena kazalište ipak imalo svoju važnost i (upotrebnu) vrijednost, u ovom periodu ono je, sudeći po svemu što se u njemu događa a što je u knjizi opisano i bogato dokumentirao, danas jednostavno postalo nepotrebna gnjavaža.

Snježana Banović piše, govori iz samog središta fenomena, izvrsno ga poznaje dubinski, vertikalno i horizontalno, napokon, napisala je veoma vrijedne knjige o kazalištu, neke i fundamentalne za izučavanje naše suvremene historije. To ju čini suverenom u pisanju, u razlaganju unutarnje dinamike same djelatnosti, kao i dinamike, povezanosti sa državom, to jest, politikom, naravno, onom kojoj je u nadležnosti kultura. Osobna pozicija autorice, budući da govori “iz nutra”, da djeluje profesionalno u tom prostoru kulture, je nalik onima koje opisuje u zaključim tekstovima knjige. Riječ je o “slučajevima” Slobodana Šnajdera i Vitomire Lončar, izgnanicima iz hrvatskog kulturnog prostora. Snježana Banović, govoreći o njima o ekskluziji, o osami disidentstva, govori i o samoj sebi, to jest o svojoj poziciji. Za nju i sve slične disidente (glede disidentstva, vrijeme je da se ne zavaravamo oko pojmova i da ih se izgovara jasnim i nedvosmisleno), vrijedi ono što je napisala u posljednjim rečenicama knjige, tekstu o dakle, disidentskoj sudbini Slobodana Šnajdera: “… on jako dobro zna da njegov sukob s društvom nije neki hir ni njega ni društva nego je posljedica različitih i suprotnih inspiracija i aspiracija koje se nikada više neće sastati na istom mjestu i u istom trenutku. Neki će to nazvati disidentstvom, neki manje dobronamjerni i manje učeniji luzerstvom.”

Snježana Banović naslovila je knjigu Službeni izlaz, odmah pokazujući svoju nakanu. Kazalištem se, naime, više neće baviti, ne na ovakav dosadašnji način, problem po problem, argument po argument, tekst po tekst, mrcvarenje višekratnim ponavljanjem gradiva za one o kojima na koncu piše, a to znači unaprijed izgubljenu bitku. Dobro je ipak u svemu što, na sreću, nigdje nije rekla da će se ostaviti pera.