Posljednjih dan aktualno poigravanje sa svetošću domoljubnih pjesama prilika je da se podsjetimo kada je takva praksa započela.
Poznata ilirska budnica „Još Hrvatska ni propala“ jedna je od najpopularnijih pjesama u Hrvatskoj. Slobodno se može reći da nema osobe starije od deset godina koja je ne zna, a znaju je i mnogi mlađi. Početkom devedesetih godina odigrala je nezaobilaznu ulogu u rasplamsavanju nacionalnog osjećanja. Pjevali su je oni koji su išli braniti svoje domove i domovinu, ali i oni koji su to vrijeme shvatili kao životnu priliku da prigrabe što više i/ili ispolje sve najmračnije, bolesne crte svojih karaktera. Sigurno su je pjevali i Glavašovi, Merčepovi i Dečakovi dečki, čuvari u Lori i Kerestincu.
Devedesetih godina prošlog stoljeća osnovni sadržaj bolesnog, ali prevladavajućeg hrvatstva bila je mržnja prema Srbima, a ni danas se hrvatstvo nije odmaklo daleko od toga. Stara budnica uskrsnula je kao jurišna pjesma, pa se i danas prigodno tako rabi. Srbin koji je čuo da mu je pjevaju oko kuće mogao je znati da mu se ne piše dobro. Utoliko je zanimljivo prisjetiti se originalne pjesme koju je napisao Ljudevit Gaj. Ferdo Livadić ju je uglazbio. Verzija koja se danas smatra potpunom zapravo je tek početak i nekoliko stihova iz znatno duže poeme. Ne znam da li je to kraćenje izveo sam Ferdo L. ili je do sažimanja došlo spontano kroz vrijeme. Potpuni tekst onoga što je Ljudevit Gaj napisao i potpisao nalazi se iza ove poveznice: http://buja.tripod.com/joshrv.html .
Potpuni tekst te neslužbene himne ilirskog pokreta na više mjesta pokazuje otklon od današnjeg razumijevanja te pjesme, naročito ako se izvodi na javnim skupovima ili iza dobrog vinca i prasetine. Recimo, obratite pozornost na osmu kiticu:
U kolu jesu svi Hrvati
stare države,
stare Slave vjerni svati
‘z Like, Krbave,
Kranjci, Štajer, Gorotanci
i Slavonija,
Bosna, Serblji, Istrijanci
ter Dalmacija.
Kad je Ljudevit Gaj pisao pod „MI, HRVATI“ podrazumijevao je daleko širi krug ljudi nego oni koji su se sto i pedeset godina kasnije dohvatili njegove pjesme. Za Gaja i suvremenike su Hrvati bili i ono što bismo danas nazvali Slovencima (KRANJCI, ŠTAJERCI, GORENJCI), ali i oni „’Z LIKE, KRBAVE“ (koji bi to bili?), kao i oni koje bismo i onda i danas nazvali SRBIMA. Nasuprot tome, takozvani sljedbenici u devedesetim su raširili i poimanje da ni svi Hrvati nisu pravi Hrvati, da ih ima boljih i gorih, velikih i malih, da se dijele na državotvorne i jugonostalgičare, desne i lijeve, teiste i ateiste, „naše“ i „njihove“… Da postoje više ili manje-Hrvati, praviji, najpraviji, ali i sasvim krivi.
Drugim riječima, kao što je pjesma zlorabljena i silovana protivno njezinoj osnovnoj poruci, tako su ti isti koji nisu bili sposobni iznjedriti nešto svoje i dobro, već samo ukrasti ono što im ne pripada i upropastiti, isto postupili i prema svemu ostalom što im je bilo na dohvat.
http://buja.tripod.com/joshrv.html
radio gornji grad 
