Piše: Romano Bolkoić

Tog 23. travnja 1985. Coca Cola je promijenila formulu. Tih 79 dana tijekom kojih će trajati “projekt Kanzas,” Pepsi je likovala; njezini su djelatnici dobili slobodan dan a u novinama je osvanuo oglas: ‘‘After 87 years of going at it eyeball to eyeball, the other guy just blinked.’’

Nakon dvadesetak godina užasavanja nad pitanjem “Di si bio ’91?”, druga je strana upravo trepnula: Veliki Programer u ovom je Matrixu glupost rasporedio savršeno demokratično, bez obzira na spol, rasu, vjeru itd., pa je Glupost progovorila i na usta suha od pravedničkog zgražanja: de profundis se začulo:

“A kaj si ti radio sa 16?”

16?

Odgovorit ću vam u posebnom postu, ali ovaj posvećujem Severn:

Severn je imala 12 kad je govorila na Earth Summitu o istom problemu, istim žarom, s istim uspjehom: “The Girl Who Silenced the World for 5 Minutes”, zvali su je prije skoro tri desetljeća, dok su još svibanjski pupoljci bili dražesni, zime snježne a ljeta ugodno topla kao prva jesenja viroza.

Od tada naovamo sve je otišlo bananas: Dalaj lama je poskupio satnicu osobnih susreta, glečer Thwaites ima rupu veličine 2/3 Manhattana, dovršena je pretvorba i privatizacija, umro je Kofi Anan a cijena stanova u Berlinu prešla je granicu od 10 000 € m2. Što je najgore, zbog izlova prstaca more je prodrlo 2 decimetra u stinu, hrvatsku nam grudu svetu i po zimi i po ljetu.

Severn je iza sebe imala samo mamu, književnicu, i tatu, Davida Suzukija, ekološkog aktivista, koji nimalo nije utjecao na činjenicu da mu kći u devetoj godini osniva ECO, Environmental Children’s Organization, jer zna se da takva djeca u tim godinama osnivaju takve organizacije.

Severn nije imala mamu koja je očito operni glas ali operetni karakter: ta je učinila sve da privaciju svoga doma i dvoje bolesne djece razglasi već memoarima, a kad to nije dostajalo onda je se krenulo u projekt Greta.

I sad imamo The Girl Who Silenced the World for 5 Minutes Next Generation”, i sve OK, naročito za Gretinu mamu.

Greta?

Greta je, kažem, OK.

Dijete, sada već djevojčica, boluje od ozbiljnih bolesti, no usprkos tome, bez obzira je li to nagovor majke ili oca ili štogod drugo, pokušava svijet učiniti boljim mjestom za svoj naraštaj.

Ako ovaj svijet i nije lošiji no što je bio kad su nam ga naši roditelji predavali, ako i nije bio nikada bolji, ipak nije tome tako da ne bi mogao biti drukčiji.

Kako to Greta radi, je li to najumjesnije, je li sadržaj njena govora najsretnije formuliran, je li iskaz najugodnije artikuliran, to sve jesu otvorena pitanja, ali drugorazredna u odnosu na ovu činjenicu: Greta pokušava kazati da njena generacija svijet kani učiniti drukčijim: problem i jest u toj promjeni paradigme, ne u kozmetičkim promjenama.

Hoće li tako svijet postati bolji? Gretina djeca kazat će da je i taj svijet loš, a svi zajedno ionako mislimo da je zlatno doba za nama, i da svaki idući vijek donosi deklinaciju, promjenu nagore.

Jedini problem ove halabuke jest što razgovaramo o Greti, ne o njenoj poruci.

O Greti, ne o klimi.

Ali, barem je jedna osoba na ovom svijetu time zadovoljna, pa se tako može kazati da je “Projekt Greta”, što se njena mame tiče, uspio.