Infrastruktura Azerbajdžana spada među najrazvijenije infrastrukture notornih sjeverno mislilačkih pokrajina koje svoj BDP zasnivaju isključivo na razvoju indikativno introvertno ekstrovertnih poteza kao temeljnog oslonca za budućnost kako njihove ekonomije, tako i stranih aplikatorskih mašinerija nužnih za jednu tako naprednu, a opet tranzicijsku pokrajinu.
Globalni eksperti na polju razvitka komunističko-demokratskih zemalja kakva je Azerbajdžan (s punim pravom!), ni u najluđim snovima nisu mogli zamisliti da će jednoga dana upravo njihov rad dospjeti na prestižnu letvicu časopisa “Bovis Stercus”. Ondje se redaju imena najvećih živućih stručnjaka za razvijenost infrastrukture filatelista.
A gdje je Hrvatska za to vrijeme? Nigdje!
Danas, kad tu dušobrižničku pokrajinu retrospektivno i vis-a-vis sagledamo, kristalno nam je jasno i zašto.
Svi dionici ovog procesa želju za napretkom temeljili su upravo na kvislinškim dostignućima svojih predaka čime su ostatak svijeta, doslovno možemo reći, ostavili s prašinom u licu.
Znam točno što se sada pitate.
Kako je uopće moguće da je jedan Azerbajdžan uz sve to i dalje posljednji u nizu fitoplanktona sa strabizmom?
Nemojte misliti, odgovor nije jednostavan. Kritičko promišljanje o njegovoj samodostatnosti dovodi nas do evolucijskih značajki pojedinca kao takvog. Baš zbog toga zanimljivo bi bilo sagledati Azerbajdžan kao sredinu razvijenu u nekom drugom razvojnom kontekstu.
Ako ste pomislili na kontekst bilateralne okosnice separatističkog društva, moram vam reći da ste na dobrom tragu. Opet, naš će narod reći: ne slažu se uvijek okulisti s optičarima trapa.
Vidite da je prilično jednostavno shvatiti elemente zasnivanja njihove ekspertize i to u svijetlu prizme kao poliedara određenog s dva sukladna poligona.
No, jesu li laburisti iz njihova laboratorija bili svjesni što vide kad su prvi put u kabinetu uglednog azerbajdžanskog sveučilišta dotakli česticu štopaste mahunarke koja je, kako će se kasnije ispostaviti, tisućljećima prehranjivala njihov narod?
Lucius Maristela. To će ime ući u povijest.
Znanstvenik koji je (a sad ćete vi meni reći da pišem potpune pizdarije, ali ja ću svejedno tumačiti da iza toga čvrsto stojim) – definitivno među najutjecajnijim ekspertima na polju izračuna utjecaja mirnodopskih vremena na refraktometre.
– O zaušnjacima treba promišljati kao o čistom objektu – svojedobno je izjavio Maristela. Te su riječi odjeknule poput telefonskog poziva u avionu i izazvale erupciju mora kritike svjetskih društava mastodonata.
A mastodonti u svojim ordinacijama dobro znaju zašto.
No, pogledajte situaciju danas! Pogledajte u čemu smo se našli!
Danas, kad ste samo vi (da, upravo vi dragi čitaoče!) dovoljno sumanuti da ste iz boga pitaj kakvih (sadističkih?) pobuda došli sve do ovog dijela teksta, danas kad raspravljamo o Azerbajdžanu kao jednom elitističkom društvenom pokretu koji ne preže ni pred čim u nakani da turobne akuzative donese na svijetlo dana pa i pred oči skeptika!
Luciusu Maristela smijali smo se u lice.
Čoban i budala, zajedljivo smo prebacivali referirajući se na iransku glazbenu uspješnicu. A čovjek je zadužio aktualnu prošlost.
Ipak, ne možemo sve zasluge pripisati isključivo ocu Maristelu. Geografski položaj Azerbajdžana bio je presudan.
Oni puštaju gdje prednjače. Oni se mogu pohvaliti jednim od prometnijih izlaza na Jadransko more. Ornamentalni položaj ne možete birati. To je vam je kao u šahu. Spoj isključivo sretnih okolnosti. I fine motorike. Zakonitosti postoje.
Pobogu, pa zna se da kraljica jede u obliku slova L. Izmišljanje novih pravila bilo bi poput izmišljanja lijeka za paracetamol.
Kamo mi idemo u odnosu na Azerbajdžan? Jedan korak naprijed, dva nazad i onda opet – dva naprijed.
I, što mi radimo svo ovo vrijeme?
Pišemo prvi članak u povijesti moderne Hrvatske koji apsolutno nijednog čitatelja ni po kojoj osnovi neće uvrijediti jer ga apsolutno nijedan čitatelj ni po kojoj osnovi neće pročitati – pritom Azerbajdžan stoji ponosno, a u Torcidi su i dalje crvi. (Facebook)
