Dvadeset i trećeg svibnja 1984. održao sam uvodni govor na savjetovanju kulturnih radnika i umjetnika za koje se kasnije uvriježio naziv „Majsko savjetovanje“ koji je naišao na mnoštvo kontradiktornih reakcija. Grubo rečeno, oni koji su ga slušali ili čitali su mi čestitali, oni koji su samo čuli o njemu ili čitali o njemu su me napadali. Ništa čudno da je ovih drugih bilo više, pa je njihov stav zaglušio prvi i ostao odjekivati do danas. Ne čudi me, studirao sam socijalnu psihologiju, položio je kod Mladena Zvonarevića, u ispitnoj literaturi bile su „Društvene predrasude“ Rudija Supeka, naučio sam ponešto i u međuvremenu. Čudno je naziv za ono što se ne razumije.

Upravo zato što se „Majsko savjetovanje“ (pa i moj govor) i danas kadikad spominju, a nakon trideset i pet godina malo se tko sjeća što se zaista dogodilo, u ovih nekoliko napisa potrudio sam se podsjetiti što je zaista rečeno i smjestiti to u pripadajući kontekst. Završetak govora je dio kojim sam posebno zadovoljan, čak mogu reći da sam ponosan da sam to tada izrekao. Naime, ne znam da li je itko govorio o toj temi na takav način prije mene, a posebno ne na takvom mjestu, a od tada su to mnogi na razne načine ponovili u knjigama, člancima i javnim istupanjima, tako da je to postalo gotovo opće mjesto. Treba uzeti u obzir da je riječ o stenogramu govora, nečemu što se improvizira slijedeći tek zabilješke. Da je bila riječ o tekstu sigurno bi bio razrađeniji i precizniji, ali suština je nedvojbena: upozorio sam na puku glupost, na glupost i bezidejnost koji se nameću kao ideološka platforma.

Prenijeti ću ovdje završetak mog uvodnog govora i suzdržati se koliko je moguće od bilo kakvog komentara, eventualno se ograničiti na neko nužno pojašnjenje ukoliko zatreba. Zanima me kako bi ljudi danas očitali taj govor. Posebno me zanima što bi rekli kvalificirani čitatelji poput Dejan Jovic , Dragan Markovina ili Goran Beus Richembergh, ako nađu vremena osvrnuti se na ovo:

„Bilo bi pogrešno suziti idejna razmatranja na područje „sužene ideološke svijesti“ na kojem se kao ideološki stav očitava samo ono što je izrečeno s očitim idejnim pretenzijama. Naš idejni neprijatelj nije samo onaj koji misli bitno drugačije, suprotno, već i onaj koji ne misli, te glupost i bezidejnost agresivno nameće kao svoju ideološku platformu.
…
… na djelu je i snažna plima agresivne gluposti. Pod izgovorom, najčešće, „komercijalne nužnosti“ sredstva masovnih komunikacija prednjače u širenju nevjerojatnih poruka. Ništa lakše no naići na članak kako po obliku nosa odrediti karakter životne odabranice, „svjedočanstva“ o pojavljivanju duhova, „stručne članke“ o „životu nakon smrti“, teze kako pisac nije radni čovjek jer je slobodno odabrao svoj poziv, pa horoskopske bljuzgarije, pa hiromantiju… Zapanjila bi nas čak i površna antologija takvih bisera a nekmoli neka njihova ozbiljna analiza.

Mjera u kojoj taj aspekt ideologije širi svoje korijene korespondira mjeri stvarne ugroženosti naših klasnih pozicija, jer pravi klasni interes je nemoguće poništiti, ali ga je moguće zamagliti u toj mjeri da se umjesto njegova idejno osviještenog izraza nametne nešto drugo, pa i bilo što. Jer, kad bismo bili dio naroda koji ne zna misliti, koji pruža široki oslonac gluposti, tek tada bi negativni politički stavovi mogli tom narodu nametnuti usmjerenja protivna njegovim klasnim interesima. Međutim, jedno bez drugoga je zanemarivo; ako se ne spoje, ne mogu predstavljati nikakvu relevantnu snagu, stoga je možda značajnije boriti se proziv baze iskrivljavanja, neprosvijećenosti i zabluda kao takvih, nego da se iscrpljujemo na onome što smatramo ideološkim iskrivljavanjem, jer, istini za volju – teoretski nešto od toga može biti naprosto različito, a ne suprotno mišljenje, pa ćemo ga možda i sami usvojiti kad nas argumentima uvjeri…

Jesmo li se ikada zapitali o obrambenom aspektu kulture? Kakav svjesni subjekt u društvenoj samozaštiti može biti pojedinac čija se kultura iscrpljuje kad je posrijedi kinematografija – u kung-fu filmovima ili zapadnonjemačkim porničima, kad je posrijedi literatura – u ljubićima, scenska umjetnost – u sportskim cirkusijadama, štampa – u „obiteljskim revijama“, a na televiziji se s pažnjom prati samo EPP, pa crtići i tzv. zabavne emisije? Takav pojedinac je idealan plijen za „ribare ljudskih duša“ i naša je dužnost da svakome takvome, u prvom redu zbog njega samoga, osiguramo da zaista slobodno, u punom (pa i psihološkom) smislu te riječi, može sagledati (i prihvatiti) i druge sadržaje.

U tome je, po mom shvaćanju, značenje onih Krležinih stihova:

„…a to je tajna svetog bunila;
biti sam i hodati po krovu,
i svojom vikom buditi sive
i pospane ljude…
to je tako i tako treba da bude…“

Naprosto, ne dopustiti ljudima da pobjegnu od izazova slobodnog mišljenja u komotnost sivila tuposti. Svaki pojedinac s razvijenom sviješću i neopterećen zabludama jamac je našeg daljnjeg samoupravnog socijalističkog razvitka.“