Kada sam u devetom mjesecu prošle godine dobila poziv za festival u Turskoj, u gradu Bursi (četvrt Nilufer), u prvi tren sam se dvoumila. Te godine dogodio se ondje državni udar i nisam željela da moji bližnji budu zabrinuti za mene. Poziv je stigao od kolegice Gonze koju sam upoznala na festivalu u Francuskoj prije četiri godine. Ona je pjesnikinja, a radi kao učiteljica engleskog jezika na jednoj visokoj školi u Istanbulu. Prije dvije godine, dok smo ljetno popodne provodile šetajući po zagrebačkom Gornjem gradu, povezale smo se kroz  naše intimne priče. Promatrajći predmete u Muzeju prekinutih veza, započele smo priču o ljubavi i rastancima. Tada mi je pričala o svom teškom razvodu, o kćerci, a ja njoj o svojim lomovima i usponima. Promatrale smo predmete, koji su bili neka vrst metonimije- svaki predmet je naznačavao priču o krahu, strasti i boli. Tada sam joj poklonila i svoj prijevod  knjige turskog  pisca Orhana Kemala „Džemila“.  U tom romanu, glavna junakinja je djevojka, kćer siromašnog najamnog radnika koja se odbija udati za vlasnika tvornice. Osim toga, u romanu su prikazani počeci borbe radnika za svoja prava, jedna vrsta  ludističkog pokreta: radnici pri zahtijevanjima razbijaju strojeve i ne odustaju od borbe…U gradu u koji sam početkom studenog trebala putovati, Orhan Kemal je boravio u zatvoru zbog svojih socijalističkih ideala. Mjesec dana prije festivala, otac je rekao: idi svakako. Možda je to bio okidač, a možda i moja potreba da nakon što sam riješila bitnu papirologiju, malo odahnem i započnem novu fazu u životu. Let do Istanbula traje svega sat i nešto. Na aerodromu sam se ponovo, kao i prije nekoliko godina, suočila s mrkim pogledima službenika, kupila sam vizu, a zatim otišla po kofer. Na samom izlazu iz zgrade stajale su oznake za prtljagu iz raznih dijelova svijeta. Iran, Kuvajt, Južnoafrička Repubika…Na tom aerodromu mogli ste vidjeti pokrivene žene u pratnji sjajno obučenih poslovnih ljudi, ljude iz tzv. regije koji odlaze u šoping u Istanbul, ili pak one ljude iz Bosne koji su tamo otišli živjeti. Prisluškujem razgovore… Turski jezik je tvrd, ali melodičan, prisjećam se lijepe pjesme o turskom jeziku koju je napisao pjesnik Tozan Alkan i stihova:  „Gledajući iz usamljenosti, tvoje srce izgleda /kao šipkovo stablo koje se upravo rascvalo/gledajući iz usamljenosti vidim tvoje srce/kako nosi samljeveno sjeme kako bi voljelo bez prestanka.“  Na izlazu čekaju me moji domaćini koji me potom u velikom kombiju odvode iz grada na dvosatni put. Sama sam bila u velikom automobilu, a vozač je znao tek par riječi na engleskom jeziku. No bio je izuzetno galantan, obraćao mi se s velikim poštovanjem. Kada smo došli do luke i prebacili auto na trajekt, vozač mi je donio kolač i kavu, pa mi je onda na laptopu napisao dvije tri rečenice o trajanju naše plovidbe. Posvuda je mirisalo po ribi, a sjetila sam se i puta u Iran prije pet godina. Tada smo u kratkoj pauzi otišli do Mramornog mora i stajali na obali udišući reski morski zrak. Na trajektu, pogledavajući drugu obalu i sivu površinu vode, sjetila sam se kako je taj dan ujedno Dan mrtvih u mojoj domovini, a moja obitelj je sigurno sada na groblju. U mislima obraćam se mojim usnulima, mrtvim rođacima, baki i zatvaram oči. Nakon silaska s broda, put je još potrajao sat vremena. Na ulazu u raskošni hotel dočekala me ljubazna organizatorica, čije lice je bilo više nalik stanovnici nekih muslimanskih država u bivšem Sovjetskom Savezu. Nisam htjela poći na večeru, samo sam se prepustila vođenju lakaja, koji  je moj kofer smjestio u toplu i udobnu sobu. Bilo je tek oko šest sati i ja sam odlučila sve do odlaska na spavanje, snatriti. Otpustila sam strah, koji se povremeno pojavio za vrijeme putovanja, i grickala kikiriki. Bila sam na novom kontinentu, sama. I to se činilo nestvarnim, ta udaljenost od doma, taj osjećaj kako mi nije niti malo teško biti odvojena i među nepoznatima. Idućih dana upoznavala sam pisce iz raznih zemalja: finog pjesnika iz mirnog grada Heidelberga, veselog pjesnika i aktivista iz Škotske, porijeklom Amerikanca, koji je radio pjesničke radionice čak i u Siriji. Na otvaranju upoznala sam feministicu koja mi je s velikom pažnjom zahvalila što sam došla u njezinu zemlju. I pritom se ispričavala. Nije mi tada bilo jasno zašto to čini, ali razlog je bio u tome da joj je bilo neugodno zbog političke situacije. Svaki dan smo slušali vijesti o hapšenjima parlamentaraca i pisaca. Jedna je večer bila posvećena  intelektualki u kućnom pritvoru, kojoj je francuski pjesnik Marc Deleuze posvetio poseban govor o slobodi i stvaranju. I tada sam shvatila da se nalazim u dijelu Turske u kojoj je liberalna vlast, oponenti režimu, a i sam gradonačelnik tog okruga vrlo je često u govorima isticao kako je važna sloboda. U razgovoru za bogatim večerama na zadnjim katovima luksuznih hotela, razgovaralo se i o socijalizmu, Žižeku, bivšoj zemlji, o ratovima, ali i o spajanjima. Tada sam se osjetila kao istinska aktivistica, kao osoba  koja konačno  može barem malo doprijeniti nekoj promjeni atmosfere, barem simbolički. Naši nastupi bili su u posve ispunjenim dvoranama, a slušatelji su naročito oblijetali jednu autoricu, za koju kasnije saznajem da je zapravo kao turska  Erica Jong. Suhonjava, ali snažnog glasa, ona je u svojim stihovima pisala o ljubavi i o oslobođenosti tijela, o žudnji i strahu. Američka pjesnikinja Tara koja je na studijskom boravku u Rumunjskoj, održala je divne pjesničke radionice za djecu u školama. Njezina strast za pisanjem i to neobično rumunjsko-američko porijeklo, činili su je sasvim posebnom u tom ambijentu. Dane smo provodili u obilascima grada, odlazili smo na druženja, razgledavali kazališta, grobove, kupelji, džamije, bazare. Dok nas je vozio automobil po središtu same Burse, na bilbordima smo ugledali naše portrete. Pjesnici su vrlo cijenjeni u Turskoj. Posvuda oko nas buketi cvijeća, čokoladni bomboni, lješnjaci, ukrasne kutije… Jedne večeri gledali smo film „Leptirov san“ redatelja Yilmaza Erdogana,  turskog kandidata za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Film je istinita priča o dva bliska prijatelja, dva pjesnika koji, unatoč teškoj situaciji u kojoj se nalaze, unatoč siromaštvu i bolesti i životu u turskoj proviniciji tridesetih godina prošlog stoljeća, utjehu i nadu vide u svojoj poeziji, a nadahnuće im je djevojka iz bogate  obitelji. Na žalost, to je film s tragičnim završetkom, pa su gledatelji čak i plakali. Nakon prikazivanja, govorila je kćerka učitelja koji je pomagao tim pjesnicima, a i  koji je i sam bio veliki turski pjesnik Behçet  Necatigil..Sudionica festivala, pjesnikinja iz Walesa, rekla je da bi u Engleskoj taj film doživio lošu recepciju, jer je patetičan i neuvjerljiv. Ona je samo odmahnula rukom i dodala kako je danas nužan ironijski odmak….J

Jedno jutro proveli smo na obali mora. Trgovci su na obali prodavali ribu, velike komade, a gradonačelnik u laganoj jakni oblijetao je oko pisaca. Pokazivali su nam malu pravoslavnu crkvu i zatim, rezidenciju za pisce, smještenu uz samu obalu. Na ulici su prodavači prodavali jeftine bakrene predmete, novčiće i ključeve. I na tren smo zaboravili da u toj društveno podijeljenoj zemlji, u kojoj tako je lijepo biti kraj mora i u društvu srdačnih ljudi, spremaju se neka teška i neizvjesna vremena. Na povratku iz Burse, u velikom kombiju se prema Istanbulu vozimo pjesnikinja iz Walesa i ja. Ona mi priča o svojoj poeziji, o tome kako je osluškivala podzemne vode, bilježila zvukove vode, pa ih potom snimala na magnetofon pokušavajući u stihove prenijeti tu eufoniju. Zoe je otišla oko podneva s istanbulskog aerodroma, a ja sam čitavo popodne i dio večeri provela tamo, na blještavom mjestu s puno luksuznih dućana. Kupovala sam čajeve i rahat lokume u duty free shopovima, pogledavala sam ljude s raznobojnim turbanima i zamišljala da čekam let za neku daleku destinaciju. Bilo je i pomalo tjeskobno vrtiti se ukrug, piti kavu, pokušavati čitati poeziju. Navečer, pošla sam tražiti terminal za let za Zagreb. Brzo sam ga pronašla. Ondje je sjedio par, muškarac i žena koji su govorili vrlo glasno i ja sam odmah shvatila da su iz Bosne. Približila sam im se i pitala ih ono što sam već i znala, ali samo zato jer sam poželjela razgovarati sa njima. Muškarac od šezdesetak godina koji radi u Beču kao radnik i njegova supruga, koja sama živi u Dubici. Djeca su im, kako se to već kaže, razbacana po svijetu. Gospođa je bila nekoliko puta  u Americi, kod djece, ali inače ne putuje. Živi sama u kući i ne radi. No upravo djeca su njoj i suprugu uplatila putovanje u Istanbul, kao dar za  godišnjicu braka. Žena je s oduševljenjem pričala o tom gradu, o ljudima, džamijama, o ukusnoj hrani i o ulicama. Muškarac je sa strane  pogledavao i smješkao se. Otvorili smo malu čokoladu i grickali. Pita me gospođa jesam li udata. Ja joj kažem da ne, a ona će meni: I bolje! Ja sam se nasmijala, a onda smo obje prasnule u smijeh i bilo nam je prekrasno. Čekali smo let, pričali o Hrvatskoj, o Bosni, o životu, ratu, ljubavi,  o putovanjima. U avionu, pored mene, sjedili su vrlo mladi ljudi iz Rijeke, koji već godinama ili žive negdje u Europi ili ondje redovito posjećuju svoje roditelje. Navečer, s puno cvijeća u rukama, vratila sam se kući. U taksiju, okružena darovima i prtljagom, shvatila sam da žena s terminala je imala oči moje pokojne bake i da nije slučajno rekla: sudbina. Ovih dana vidjela sam prijatelje koje sam upoznala u Turskoj, nekako mi se čini da nas je taj aktivizam doživotno povezao i da ćemo se još susretati. Možda čak i u Pakistanu, rekao je Ryan. Turski pjesnik Goekcenur, koji je također bio gost festivala, napisao je pjesmu „Pohvala konkretnom pokretu ruke“  u kojoj govori o tome kako je vjerovao da će „stihovima pokrenuti lančanu reakciju i promijeniti svijet“. No shvatio je da svijet mijenjaju ne oni koji imaju dobre ideje, već oni „neustrašivi koji u rukama nose razornu snagu“. I nekako mi se čini da upravo je taj festival bio poseban aktivistički čin, koji ne mijenja svijet, ali koji me osnažio, i  kao da „oštrim svoje ruke o noć“ i idem dalje, hrabrija… Po povratku čekalo me prevođenje knjige poezije turskog pjesnika Tozana Alkana. Trebalo je prevesti još nekoliko pjesama za knjigu koju će u okviru edicije Geopoetika objaviti izdavačka kuća Shura Publikacije. Tozana nisam nikad upoznala, ali na njegov poziv, a prije toga na preporuku kolegice iz Hrvatske, bila sam sudionica neobičnog pjesničkog festivala u malom gradu Ordu na Crnom Moru.  Bilo je to prije četiri godine, putovala sam tada sa pjesnikinjom iz Srbije, Tanjom Kragujević. Sjećam se kako su u tamošnjim srednjim školama u kojima smo gostovali, pri samom spominjanju imena Orhana Kemala, djeca počela pljeskati i bilo je posve jasno da je proučavanje književnosti vrlo važno za tursko društvo i kulturu. U tim školama na zidovima su bile slike osnivača moderne turske države Kemala Ataturka. I Tozan Alkan, čiju poeziju prevodim, europski je orijentiran.  Njegova poezija refleksivna je, a on promišlja i o suvremenom društvu, ali i o obitelji, turskom jeziku, govori o baštini, referira na europsku kulturu. Uostalom, on je i prevoditelj s francuskog i engleskog jezika, preveo je važna djela europske književnosti na turski jezik: Baudelaira, Blakea, Tzaru, Byrona, Anatolea Francea… U vrijeme kada se u Turskoj događa referendum o ovlastima turskog predsjednika i kada se čini da nestaje dugogodišnje Ataturkovo naslijeđe, na društvenoj mreži dajem podršku mojim prijateljima u Bursi i u Istanbulu. Pisac koji se preziva Erdogan, šalje mi pozdrave. Želim im svu sreću, i da suradnja nikada ne prestane.