Evo nađoh objavu od prije devet godina, i zamislih se. Vidim da sam bila veselija, zafrkantski raspoložena, vedrija. Vidim da se nisam natjecala u poslovima niti hvalila svojom zauzetošću, već sam više čitala, grabljala, bicikl vozila i zviždala kroz zube (još svoje) starogradske pjesme, poskočice i napjeve, ili koji Đoletov i Arsenov refren.Započela sam seriju malih “Refleksija i zapisa”, od kojih će u međuvremenu nastati cijela knjiga. Sadila sam s puno entuzijazma javore u svom parku. Imala sam neke “trajnožareće kote”, među kojima sam plutala kao osamljena labudica među trskom, negdje u dravskom pojasu,uživajući u rastopljenim pigmentima, predajući se duhu jeseni i njenim opijajućim aromama.
Sada bih željela prijeći u tabor onih, koji se više i spokojnije odmaraju. Kušala bih čajeve različitih okusa, gledala stare filmove, prekapala po razglednicama i pismima iz barnagorskih ladica. Pisala bih po zamagljenom staklu nasumične stihove, slušala kako pucketa bagrem u kaminu, uz toplu vatricu koju je unuk vješto naložio i razgorio, brže no što je to meni ikada uspjelo. J. mi je došla u posjet i donijela svoj pekmez i ajvar, a prijateljica J. koja ju je dovezla od stanice do dvora, priložila je dunje i bučino ulje, neka se nađe. Volim ih jer su tako jednostavne i dobre, jer me vide kao običnu i ne moram zbog njih i pred njima uvijek biti u vrhunskoj formi i imati 20 godina manje, nego što stvarno nosim na pogurenim ramenima.
Kažu da “vrijeme nosi svoje” i “vrijeme daje breme”. Sve to osjećam i vrlo konkretno proživljavam. Osama, distanca, razljubljenost, skepsa, zamorenost, defetizam i umor često sjedaju za moj stol. Jedu iz mojih tanjura, krhaju moje šalice, zameću mi i zaboravljaju stvari, izbljeđuju fotografije, miču iz mog života ljude u koje sam se zaklinjala, ne mogavši bez njih zamisliti svakodnevni život. Ponekad, uzimajući knjigu u ruku, precizno znam da je nikada više neću čitati, a isto to osjetim na nekom mjestu, pred nekom panoramom ili prizorom: “Ovdje više nikada neću biti ni stajati”.Kao što pas zakapa kost, i ja zakopam neku iluziju, odreknem je se i ne želim više u njenoj sugestiji raspredati svoje emotivne pređe.
Vrt je posve obgorio, suncokreti su pocrnjeli i klonuli, korovi su nadjačali travu, a što je od voća i zadnjih vrtnih plodova ostalo, poklonjeno je šumskim i vrtnim stanovnicima. Nisam porezala bršljane, nisam premazala skulpture ni učvrstila stolariju. Mislim da pomalo odrvenjujem, postajući sve sličnija paulovniji u vrtu, po čijim se oblim i teškim granama penju divlje loze, poput otvorena krvotoka. Još malo i pokrit će nas snijeg, spavat ćemo u nekom bezračnom, anestezijski čistom prostoru, bez ikakvih obaveza, svrha, povoda i odgovornosti spram svijeta, baš kako veli pjesnik: “Kao da nema ni mrtvih, ni živih, nikoga”.
radio gornji grad 
