Uskoro će pet godina kako je moje djelo “Bum Tomica” postalo predmet ideoloških prepucavanja, a ja osobno predmet hajke određenih ekipa te tema svih naslovnica i dnevnika, prozivana kao najgori kriminalac, vrijeđana na razne načine i čak fizički napadnuta i pljunuta na svom Cvjetnom trgu. Slaba je utjeha što se slično već događalo u povijesti, jer ja bih svakako bila za opciju u kojoj se okrećem budućnosti i to boljoj, a ne sve mračnijoj koja je očito pokucala na vrata, a mi smo joj ista širom otvorili i svojim nereagiranjem. Tako me ne čudi što nakon pedesetak naslova bivam pozivana na književne susrete (otpor “hrabrih”), no rijetko ili nikako u promocije djela koja su bila u ideološkim prijeporima prolaznih političkih moćnika a sada anonimaca.

No, metode i načini klizanja na ledu znani su. u tzv. sekularnoj državi u kojoj je istinskim vjernicima neugodno pred najezdom lažnjaka kojima je fokus samo novac, zemaljska dobra i osobni probitak, poneki autori su “spaljeni” na mokro i etiketirani poput najgorih zločinaca, silovatelja i izdajnika domovine, s tom razlikom što je potonjoj gomilici sasvim super, Dapače, žive i množe se svojim rabotama podržavani selektivno funkcionirajućim pravosudnim sustavom pod motom “zgazi malog čovjeka, daj krila velikom lopovu”.

Pa da se vratim na “Bum Tomicu”, Taj serijal priča koji što je stariji to više govori o nama stvarnima, i možda je baš to bolna točka, jer riječ je o djelu u kojem se prepoznaju i oni koji to ne žele, pa se upiru na zadnje noge i podmeću svoje jalove klipiće u ovoj kaljuži sve uspješnije. Dakle, često tako čujem kako je “Bum Tomica” izbačen s famoznoga popisa lektire, pa čak kako je zabranjen. Drage učiteljice, dragi učitelji, knjižničarke i knjižničari i svi ostali: “Bum Tomica” nije ni izbačen ni zabranjen. Pri predstavljanju tog serijala ni s jednim djetetom neće biti eksperimentirano kao što to radi država, mnogo će dijete kao što je to i do sada bilo s guštom pročitati nešto njemu blisko, a nakon toga možda i početi kreirati kritičko mišljenje koje mu školski sistem svojim alatima rijetko pruža. Da ne ispadne samohvala, no ovaj nagrađivani i 13 godina kazališno igrani serijal u zemlji i inozemstvu, svojedobno hvaljen i od klerikalnih krugova (kako to, kako to??!!), od struke i publike živi i sve je aktualniji. Kad me zovu u škole i knjižnice ja ću rado predstaviti i ostala nagrađivana i napisana djela, no preskakati “Bum Tomicu” krajnje je indikativno. Lijek usmenoj predaji kako je serijal “izbačen i zabranjen” jest čitanje.

Nitko, baš nitko tko čita, pa i ovo moje skromno djelce, te se informira tamo gdje bi i svojom strukom trebao, zasigurno neće nekritički dijeliti te palanačke glasine, te će uz to znati da nije riječ o romanu već o zbirci priča (nevjerojatno je koliko je onih koji bi, da su i otvorili korice i tek prelistali, ustvrdilo kako nije riječ o romanu već o zbirci priča), a ja ću, budem li odlučila u ovoj državi koja je podijelila narod, pokopala sve vrijednosti i izbacila sav mulj koji se desetljećima skrivao duboko tamo gdje je trebao i ostati, i dalje s veseljem promovirati ono iza čega stojim i kao autorica i kao čovjek.