Kad se, međutim, radi o zadarskom području, moguće je da veća učestalost i toleriranje seksualnog nasilja dolaze iz posve specifičnog razloga: Zadar je, prema legendi, nastao kao dar za dijete začeto silovanjem.

Silovanje, nasilje nad ženama općenito, u nas je dio tradicijske kulture. Suvremenost, sa svojim pravima, zakonima, deklaracijama itd., nije donijela velike promjene u glavama (muškim, a ni mnogim ženskim), posebno onima s ruralnim kapicama. Žena se ustrajno, dosljedno tradiciji, doživljava kao seksualno-objektno, trpno, podložno, podređeno biće čiju vrijednost /važnost sažima profano trojstvo: pička, rađalica, sluškinja (u pjesničkoj verziji: “žena, majka, kraljica”), pa je omalovažavajući i nasilan odnos prema njoj maltene “prirodan” i “normalan”. A kao “normalnog”, prihvaćaju ga i mnoge žene (pa šute, ne prijavljuju nasilje, odbijaju konvencije koje ih štite itd.), naravno crkva, ali i akteri policijskog i pravnog sustava koji nerijetko toleriraju seksualne nasilnike i okrivljuju žrtve.

Kad se, međutim, radi o zadarskom području, moguće je da veća učestalost i toleriranje seksualnog nasilja dolaze iz posve specifičnog razloga: Zadar je, prema legendi, nastao kao dar za dijete začeto silovanjem.
Postoje zapravo dvije legende, jedna iz pera Petra Zoranića (Planine, 1569.) a druga, u osnovi ista ali razrađenija (skoro pa plagijat), od Jurja Barakovića (Vila Slovinka, 1613.). Priča je jednostavna: bog Neptun dobije dijete s ljepojkom djevojkom pa na mjestu uz more gdje oni “općaše” nastane grad koji razdragani bog dade ljubovci kao dar za sina – “dar za dar” (otuda ime “Zadar”).
E sad, u Barakovićevoj, razigranijoj verziji “općenje” Neptuna i djevojke Plankite, koju on zaskoči dok umorna od lova spava uz more (a koja inače zazire od “svitovne grihote” i sklonija je druženju sa šumskim vilama nego “združivanju”, na koje ju nagovaraju roditelji, “za ploda jimati”), opisuje se vrlo detaljno, u četiri osmoredne strofe, jasno i nedvojbeno kao – silovanje!

“Tad se nje mirni san obrati u nemir.
skoči se, a zaman, mneć da ju kolje zvir (…)
Slišeći strašan vaj od plača visoka (…)
Na pomoć zoviše svi ljudi i bozi (…)
Zaludo rvanja, zaludo vapaj vas,
zaludo prvanja nje slava i nje glas;
zaludo trga vlas zlaćenih nje kosi
ke ruži svaki čas da jih tma raznosi;
zaludo smrti prosi da rači k njoj priti,
da život potkosi ki žudi umriti;
divicu poštenu pri morskoj pučini
tad mater i ženu morski bog učini.”

Nakon tog nasilnog “općenja” Plankita dugo plače, jer “plačuć žena svaka plačem plač ugasi”, ali kasnije ipak oprosti Neptunu – jer “svaka žena” valjda, iz razloga poremećenosti i/li beskarakternosti, viče “ne” a misli “da”, i “svaka žena” želi brak da bi bila prihvaćena kao respektabilno društveno (ne samo prirodno, pičkasto) biće. A Neptun, ushićen potomkom i uvjerenjem da sve to “nebesa tako hotihu” (pa on sam nije odgovoran za svoje postupke), radi svadbu, gradi grad…

Dakle, ne samo da je silovanje tradicionalni “sastojak” naše stvarnosti i naše kulture, nego (jer ovdje se npr. radi o “kapitalnom” djelu” s “visoko valoriziranom domoljubnom notom”, pa su ne-normalnost, stravičnost i neprihvatljivost opisanog “općenja” zanemariva, nevažna tema) – i neupitni “sastojak” gradiva koje se uči u našim školama.