Goranskom sinu u spomen

Idemo gdje je voda, gdje površ svjetluca.
Vraća se snaga u tijelo i krv u vene.
Ako presuši vlaga i stara lipa svene,
Naći će dijete u grotlu kamen bijeli istucan.

Gromovita je gora, ječi, odzvanja rikom.
Orao nadlijeće krošnje, vuk zavija u tami.
Ris mekim šapama složi završetak u drami.
Ariši u vis sunu, a cvijeće ponikne nikom.

Nazvat ću po tebi svoje stihove i šarade.
Kosati slovoljupče, stasiti goranski sine.
Obraza tako bijela, srca željna visine,
Vinovom lozom ovit, koji poljupce krade.

Ako me ikada starost zaustavi na Kupi,
Čekat ću da nas skrije stablo širokolisno.
Imat ćemo o čemu razgovarati prisno.
Ćuvarkuću za tebe posadit ću pri klupi.

Flora Green