Pravda za djevojčice

Još i sad vidim ta velika, prozirna stakla
Na vratima kojima si oko ponoći zalupio
Tako da su turisti na donjem katu zadrhtali,
Mislili su da iz Njemačke nisu čuli kako prestao
Je rat. Vani, mirisale su morske spužve na terasama
I bilje koje se ovijalo oko nogu velikih stolova
Na kojima je svako jutro gazdarica iznosila
Sir, smokve i najtvrđu sol.
Usred noći učinilo mi se da vidim sto para očiju
Kako gledaju kroz to staklo u nas. Nisu vidjeli
Da mjesec je prolistao stranicu i da se sručila bol.
Dodir ruke pretvorio se u strasnu kandžiju i
Meso se s tvrdog kreveta spustilo na vlažan pod.
U tijelu, a to se ne može vidjeti, ostali su tragovi,
Male polukrvave školjke: kao da su dah iz mora.
A bile su samo otisak koji nastaje kada se iz
Vode pređu bas sve granice.