Oplakivanje

U našim danima moramo imati rezervirane trenutke za oplakivanje ljudi koje smo izgubili. Ne one koje smo izgubili njihovom smrću, jer tu se radi o višoj sili i kad tada se nekako pomirimo. Donekle, naravno. Nikad potpuno, znam.
Ali ovdje mislim na oplakivanje ljudi koje smo izgubili jer ih nismo znali sačuvati, ili oni nisu znali sačuvati nas. One neke pogrešne riječi u pogrešno vrijeme, ego koji je nadjačao, nesporazumi, objašnjenja od kojih smo digli ruke ljuti i povrijeđeni. Ti ljudi su živi negdje bez nas, živi kao što smo živi i mi, a istovremeno ništa mrtvije od našeg mrtvog odnosa na svijetu ne postoji. Nijemi, hiperaktivni mrtvaci. Takvi umrli odnosi teško mogu uskrsnuti jer su njihovi kreatori živi i uporni u svojoj pravednosti. Okus izdaje utopljen u okusu nepovratno izgubljenog, pa i zbunjenost, pa i nemoć.
Ponekad ih baš plačem, te ljude. Izgubljene, jer ih nisam znala sačuvati ili jer me nisu znali sačuvati.
Plakanja se uvijek odvijaju u sigurnoj izolaciji, ponosa radi i teška su kao i uvijek kad ode netko a sa sobom zaboravi ponijeti naše voljenje. Tako ostanemo s rukama punim voljenja s kojim sad ne znamo što bi, ni kuda bi. Ne možeš ih dati drugima, jer su to bila voljenja s ugraviranim imenima i pristajala su samo toj jednoj, određenoj osobi.
Kad se isplačeš, kad ih isplačeš, podigneš glavu, šmrcneš, poravnaš kičmu, zapališ cigaretu (ili je ne zapališ) i kažeš… Pih. Kao,