Kad sam radio kao urednik u Nakladi društva književnika, prvim sam pomoćnikom proglasio koš za smeće. Pokazao se i daleko najboljim i najpouzdanijim pomoćnikom. I najizdržljivijim. Nema šta taj nije mogao da podnese, unese, zanese i odnese. Pa da me riješi briga.

Zadnjih dana čitam “Andrićevstvo” Rusmira Mahmutćehajića. Mislim da u kritici pojedinih publikacija doista ponekad niti trebamo niti smijemo birati riječi, a niti postupati s ikakvim dužnim respektom samo zato što si je autor tobože dao truda pseudopismeno nabacivati fraze, citate, rečenice, lupetanja i mudrolije kao lopatom na hrpu i to, eto, objavi kao publikaciju. Neke su publikacije jednostavno smeće i to treba reći. Ma što autor prije toga ili poslije toga napisao i radio. Ako je publikacija smeće, onda je smeće. Ja drugi izraz ne znam na našem lijepom balkanskom.

Tako u ovoj publikaciji autor, koji usput želi biti veći vjerski učenjak od onih čijim se citatima razbacuje, polazi prije svega od religijskih i vjerskih argumentacija pripremajući ovaj podli napad na jednog mrtvog pisca. Davno umrloga. Davno prije vremena za koje mu krivnju ovaj pamfletist pokušava podmuklo podvaliti. Pritom kao recenzente knjige  nije našao nikoga boljeg od dvojca koji su također postali desničarski pamfletisti, a to su Ivo Banac i Slobodan Prosperov Novak. Nitko normalan, valjda, nije htio supotpisati ovo Mahmutćehajićevo pamfletističko smeće, i supodvaljivati mrtvom Andriću tobožnju ideološku odgovornost za nedavni rat na Balkanu.

Našle se tri hulje da piscu podvaljuju ideologiju koju su sami smislili i koju sami slijede. Gadljivo. Ali očekivano.

Hulje i ne znaju drugo, nego kompleksaški se dokazivati cipelarenjem i podvaljivanjem onima koji im ne mogu odgovoriti.

U ovom slučaju ovaj pamfletistički trojac pokušava riješiti svoje psihokomplekse i tko zna šta sve ne cipelarenjem mrtvog Andrića. Iz kompleksa što nikad njihovi pamfleti neće biti ni blizu niti Andrićevim nedovršenim ili slučajnim bilješkama. Kompleksi su zajebana stvar, a upakirani u nacionalno u vjersko i opasno oružje psihičkih bolesnika.

Jednom sam s pokojnim Tadijanovićem koji mi je znao dolaziti na kavu razgovarao o piscima uključenim u razne ratnohuškačke i nacionalističke kampanje. Pa mi je rekao: “Znate, takve pisce trebalo bi dijeliti u tri grupe – jedne za smeće, druge za zatvor i treće za ludnicu”.

Pa da zaključim tim Tadijinim riječima …