Divna se slika otvara kad čovjek ujesen automobilom krene put Prigorja, pa u seoskim dvorištima nanizanim uz cestu promatra stabla jabuka, koja spokojno, poput dobrih stražara odmaraju na suncu, a grane im se, otežale od plodova, povijajau zemlji. Nešto u tom prizoru svaki me put ispuni mirom i milinom, i mogla bih ga gledati satima. Valjda moja imaginaciji u njemu prepoznaje sliku male domaće sreće, spokoja kakvim zrače samo najjednostavnije stvari, kakvih ima posvuda i u svačijem životu.
Razasutih po rubovima, običnih, bez ikakve tajne ili skrivenog značenja, koje su samo ono što jesu, i što se vidi, i ni mrvicu više od toga.

Nekoliko puta slikala sam takva stabla, pokušavajući kistom odgonetnuti tajnu kojom me je jabuka uvlačila u meditaciju i razmišljanje, a jednu od slika, nazvala sam „Portret mame“. Moram reći da me portreti nikad nisu odviše privlačili, a mama se navraćala na temu lukavo navodeći da je portretiram prije nego što postane “sasvim stara i naborana”, jer poznata je stvar da su “svi veliki slikari slikali portrete svojih majki”. Ne znam odakle joj to, ali nije me uspjela nagovoriti, a onda je otputovala prije nego što sam ja uspjela postati “veliki slikar”, i prije nego je ona uspjela zaista ostarjeti.

Godinu dana nakon njenog odlaska, slikajući na velikom platnu razgranatu jabuku, iscrtavajući plodove koji proviruju kroz zlatno lišće, pomislila sam kako eto, na kraju ipak slikam njen portret, jer drvo koje je nastajalo pod mojim kistom, savršeno je dočaravalo srž mamine osobnosti.
Bila je to jednostavna samodovoljnost, anonimna običnost koja je svoj tihi život živjela vjerujući, zahvalno, zadovoljno, i prilično ravnodušno spram svijeta i njegovih šarenih obećanja.

U tom tihom slikarskom monologu postalo mi je jasno i to da sam i sama od iste sorte, s neznatnim razlikama, obilježena velikim nezadovoljstvom i otporom koji su me razapinjali prije nego što sam prihvatila vlastitu prirodu i put. Iscrpljena jalovim žudnjama da budem ljepša, odlučnija, snalažljivija i sposobnija, da bolje slikam i da bolje pišem, željela sam biti breskva čiji se slador dugo pamti, trešnja s tajnom vječne mladosti, ili barem kruška u koju su zaljubljene pčele, sve, sve, samo ne dosadna, obična jabuka.
Onda sam se valjda umorila, i od želja, i od zagledanja u lijepe nedostižne voćnjake.

Ništa ne vrijedi opiranje , i to sam shvatila slikajući. Koliko god se upirala da iz zemlje povuče snagu, i što ljepše se okrene i namjesti suncu i kiši, jabuka nikad neće roditi trešnjama. Njena sudbina, i krajnji domet jest da bude jabuka i da rađa jabukama. Nekad će njene plodove obrati ljudi, nekad okljuvati ptice, nešto će se osušiti i na stablu dočekati zimu, a nešto će pasti na zemlju i tamo istrunuti. Štogod se od ovoga desilo, drvetu će biti potpuno svejedno. Ono će i nagodinu opet spokojno roditi, ako Sunce i Zemlja budu milostivi. Njegovi zeleni sokovi kolati će od najdubljeg korijena do najviših grana, kroz njega će se u svojim mijenama očitovati život, i obnavljati u godišnjim dobima, uvijek i uvijek ispočetka.

I bit će ljudi koji će, prolazeći pored, pomisliti kako je umirujuć taj prizor. Kako je lijepa ta jednostavnost koja ne obećava ni mrvicu više od onoga što može ispuniti, i kako je dobar mir pouzdanih i običnih stvari.
Koje su cijelim svojim bićem samo ono što jesu.