Nassim Nicholas Taleb (rođen 1960) je Libanonsko-Američki (Antiohijsko– grčkih korijena) esejist, znanstvenik, statističar (prethodno poduzetnik i risk-analizator) koji se bavi problemima slučajnost, vjerojatnosti i neizvjesnosti. Njegovu knjigu “Crni Labud” (2007) je The Sunday Times uvrstio među dvanaest najznačajnijih knjiga od Drugog svjetskog rata. Pojam “Crnog Labuda” (s velikim početnim slovom) je kod nas inaugurirao Robert Kopal, hadezeovski “crni labud” (s malim početnim slovom) kako bi jeftinim trikom opravdao loš izborni rezultat. No Talebov pojam “Crnog labuda” je mnogo kompleksniji, što se može uočiti iz dijela koji se ovdje navodi. Posebna napomena: Crni labud zaista postoji u ptičjem svijetu, ali je endemska ptica Australije i novog Zelanda. Do otkrića Australije je postojalo uvriježeno mišljenje da labudovi mogu biti samo bijeli, pa su ornitolozi bili zaprepašteni kad su ustanovili da ima i crnih….

Priredio: Mirko Jokić

IZ PREDGOVORA – O PTIČJEM PERJU

Prije otkrića Australije, ljudi u Starome svijetu bili su uvjereni kako su svi labudovi bijeli i činilo se da su empirijski dokazi tom nepokolebljivom vjerovanju potpuno davali za pravo. Prvi je crni labud možda bio zanimljivo iznenađenje za nekolicinu ornitologa (i drugu čeljad silno zainteresiranu za boju ptica), no priča o njemu značajna je po nečemu sasvim drugom. Ona ilustrira ozbiljna ograničenja učenja utemeljenog na promatranju ili iskustvu, i pokazuje koliko je naše znanje krhko. Jedno jedino opažanje u stanju je poništiti općenitu tvrdnju izvedenu iz cijelog jednog tisućljeća promatranja milijuna labudova svih odreda bijelih. Sve što vam treba je jedna jedina (i, rekoše mi, prilično ružna) crna ptica.

Taj ću filozofsko-logički problem proširiti na empirijsku stvarnost, nešto što me muči još od djetinjstva. Ono što ovdje nazivamo Crni labud (s velikim C) je događaj s tri specifična obilježja:

Prvo, atipičan je, budući da nadilazi okvire redovnih očekivanja i budući da za njega u prošlosti nije bilo nikakvih uvjerljivih naznaka.

Drugo, njegov je učinak ekstreman.

I treće, atipičnom statusu unatoč, ljudska nas priroda nagoni da izmišljamo naknadna objašnjenja za njegovu pojavu i tako ga učinimo objašnjivim i predvidljivim.

Ovdje ću zastati da bih sumirao spomenuti trolist: rijetkost, ekstreman učinak i retroaktivna (premda ne i očekivana) predvidljivost.

Nekolicina Crnih labudova objašnjava gotovo sve u našem svijetu, od uspješnosti ideja i religija, preko dinamike povijesnih događaja, do elemenata naših osobnih života. Učinak Crnih labudova povećavao se sve otkako smo prije desetak tisućljeća izašli iz pleistocena. Tijekom industrijske revolucije počeo je dobivati na zamahu. Svijet je postajao sve kompliciraniji, a obični događaji – oni koje proučavamo, o kojima raspravljamo i koje, čitajući novine, nastojimo predvidjeti – sve nevažniji.

Zamislite samo koliko bi vam vaše poznavanje svijeta uoči događaja iz 1914. godine malo pomoglo da pogodite što slijedi. (Pritom se ne varajte služeći se objašnjenjima koje vam je u lubanju utuvio neki dosadni srednjoškolski profesor.) Isto vrijedi i za Hitlerov uspon i rat koji mu je slijedio. Ili za nagli pad Sovjetskog bloka. Ili za uspon islamskog fundamentalizma, širenje interneta ili slom burze 1987. godine (i njezin još neočekivaniji oporavak). Omiljeni oblici zabave, epidemije, moda, pojava umjetničkih žanrova i škola, sve to slijedi dinamiku Crnog labuda. Isto vrijedi za praktično sve što vas okružuje a što je od ikakva značenja.

Crni je labud silno zagonetan upravo radi te kombinacije slabe predvidljivosti i snažnog učinka. No, to još uvijek nije središnja tema ove knjige. Spomenutom fenomenu dodajte i našu sklonost da se ponašamo kao da on uopće ne postoji! Pritom ne mislim samo na vas, vašeg rođaka Joeyja i mene, nego i na skoro sve “sociologe” koji su više od stoljeća djelovali u lažnom uvjerenju da su, oruđima kojima raspolažu, u stanju mjeriti neizvjesnost. Naime, primjena znanosti o neizvjesnosti na probleme stvarnoga svijeta imala je smiješne učinke. Ja sam ih imao povlasticu vidjeti u financijama i ekonomiji. Upitajte menadžera koji upravlja vašim portfeljem za njegovu definiciju “rizika”. Sva je prilika da će vam umjesto definicije ponuditi mjeru koja isključuje mogućnost Crnog labuda. U procjeni ukupnog rizika, njezina je predvidljiva vrijednost ravna predvidljivoj vrijednosti astrologije. (Kasnije ćemo vidjeti kako se intelektualna prevara zaodijeva u matematiku.) U društvenim pitanjima, taj je problem endemski.

Središnja ideja ove knjige tiče se naše sljepoće za slučajnost i, posebice, za krupne devijacije. Zašto smo svi mi – znanstvenici i neznanstvenici, genijalci i obični ljudi – skloni umjesto dolara vidjeti penije? Zašto se, unatoč bjelodanim dokazima njihova silnog utjecaja, umjesto na potencijalno značajne krupne događaje uporno fokusiramo na sitnice? I, slijedite li moju argumentaciju, zašto čitajući novine zapravo umanjujete svoje znanje o svijetu?

Život je sasvim očito, kumulativni rezultat šačice značajnih potresa. Ulogu Crnih labudova bez većih ćete problema uočiti i ne ustajući iz naslonjača (ili s barskog stolca). Izvedite sljedeću vježbu. Promotrite vlastiti život. Prebrojite značajne događaje, tehnološke promjene i izume do kojih je od vašeg rođenja došlo u našem okruženju. A onda ih usporedite s očekivanjima koja su im prethodila. Koliko ih je stiglo prema “redu vožnje”? Pogledate svoj osobni život – izbor zanimanja, recimo, ili susret s partnerom, progonstvo iz matične države, izdaje s kojima ste se suočili, naglo bogaćenje ili siromašenje. Što se od svega toga dogodilo po planu?

Ono što ne znate

Prema logici Crnog labuda, ono što ne znate puno je relevantnije od onoga što znate. Ne zaboravite, Crne labudove često zna potaknuti i pogoršati upravo njihova neočekivanost.

Sjetite se terorističkog napada 11. rujna 2001. godine: da je rizik od takvog napada bio logično zamisliv 10. rujna, ne bi se niti dogodio. Da se mogućnost takvoga napada smatrala vrijednom pozornosti, nebom oko Blizanaca kružili bi borbeni zrakoplovi, vrata na pilotskim kabinama putničkih zrakoplova bila bi blindirana i napad se ne bi dogodio. Točka. Možda bi se dogodilo nešto drugo. Što? Ne znam.

Nije li čudno vidjeti događaj koji se zbiva upravo zato što se nije trebao zbiti? Čime se od toga možemo obraniti? Sve što doznate (da je New York laka meta za teroriste, recimo) može postati nevažno znade li vaš neprijatelj da vi to znate. Može zvučati čudno, ali u takvoj se strategijskoj igri vaše znanje može pokazati istinski nevažnim.

Isto vrijedi i za sve druge poslove. Zamislite nekakav “tajni recept” koji jamči uspjeh u ugostiteljstvu. Da je svima poznat ili očigledan, netko u susjedstvu već bi ga se dosjetio i recept bi postao generički. Sljedeći veliki uspjeh u ugostiteljstvu mora biti nešto čega se prosječni ugostitelj neće lako dosjetiti, nešto podalje od očekivanog. I što je uspjeh takvog pothvata neočekivaniji, konkurencija će biti manja, a poduzetnik koji je ideju primijenio bit će uspješniji. Isto vrijedi i za poslove s cipelama i knjigama – ili s bilo kojim drugim oblikom poduzetništva. Isto vrijedi i za pojedinačne teorije – nitko ne želi slušati trivijalnosti. Općenito, isplativost bilo kojeg ljudskog pothvata je obrnuto proporcionalna očekivanoj.

Sjetite se tsunámija na Pacifiku u prosincu 2004. godine. Da je bio očekivan, ne bi izazvao štetu kakvu je izazvao – pogođena područja bila bi slabije nastanjena, sustav za rano uzbunjivanje bio bi na mjestu