Sve su mi postale iste.
Kažu ‘Da!’ –
jedino potkupljene nakaradnom atmosferom lounge restorana,
kažu ‘Da!’ –
jedino pokaznoj vježbi broj jedan i pekinezerima,
kažu ‘Da!’ –
jedino djeci s ogromnom šapom što razbija pamet bez otpora (i jednorogim kornjačama),
kažu ‘Da!’ –
jedino posteru s prevarantom Che Guevarom
i kažu ‘Da!’ –
jedino osjećaju krivnje
s kojim u društvu vrlo rado jedu čokoladu
buljeći do u beskraj u romantične komedije
o ljubavnom životu kolibrija
izmaštanih u zemlji paničnog straha.
Sve su mi postale iste.
Zgužvane,
sirove,
nabildanih manirizama,
oceanski pasivne kada to nije potrebno.
Kao daltonisti koji u dućanu satima biraju šešire
čudeći se da je pomalo neobično što su svi sivi.
Sve su mi postale iste
– željezne,
– netrpeljive prema bolu,
– neiskuhane,
– nakljukane sredstvima za smirenje,
– neonski nervozne od jutra do mraka,
– dostavljene krivim danima,
– sklupčane kada bi trebalo biti viši od Himalaje.

Poput slonova s dvije surle,
sve su mi postale iste.
Pomahnitali brzaci u njima zaustavljeni životnim normama,
najnormalnije je da pri tome vjeruju u paranormalno,
malog princa i njegove pitke usrane smežurane planete.
Ne vjeruju u Boga,
ali za svaki slučaj vjeruju da gore možda ima nečega
(čega, jebote!?),
doživotno vezane za trn koji probija srce,
para ga,
smlavljenih očiju,
bez želje (ili s potisnutim željama).
U tramvaju ih je najlakše prepoznati po tome
što ne žele nikada ništa, uvijek plaćaju kartu
i nikada neće dati
ništa,
nikome.

Sve su mi postale iste,
sve do posljednje…