Crnjak

Hajde, pitajte me!
Dim nosi šapat djevojke.
Frče cigaretu ispod stola,
posebno ranjiva na kraju dana.
Liže papirić vinskim jezikom.
Hajde, pitajte me, pitajte me,
kako mi je bilo dok mi je s trbuha
šmrkao bijeli prah!
Frče u krilu, mrmlja i nikoga posebno
ne gleda.
Hajde, pitajte me, gdje sam bila tri opake godine!
Pitajte me, kako sam preživjela!
Koluta žmirkavim očicama punim
dimnih suza.
Vilenjačke uši vire iz duge kose.
Mota polako prozeblim prstima.
Hajde, pitajte me, gdje sam se skrivala noćima!
Okud mi sprženi jezik?
Pitajte što sam radila na kolodvoru, stisnuta među
izgubljenim stvarima, kao džepna Venera zavedena pod nula.
Nasmije se stisnuto kao sintetički zvuci oko nje.
I osjećala sam se kao nula, ništica, prazno.
Od muke sam pjevušila francuske šansone
niskom čuvaru da me zauvijek skrije.
Tri zaobljena Buddhina trbuščića se treskaju od smijeha.
Samo, mene nitko nije izgubio. Pobjegla sam.
Razgovaraju, šale se, ne čuju djevojku.
Hajde, pitajte me, o čemu sanjarim!
Pitajte me! Uporna je.
Zapali konačno cigaretu, duboko uvuče dim i
pogleda ekipu oko sebe.
Pa ja vas uopće ne poznajem.
Divno!
Volim pričati nepoznatim ljudima.
O tome sanjarim, pričati svoju priču uz
cigaretu i čašu crnog.
A danas sam baš raspoložena za crnjake!