Europa danas proživljava kritičnu fazu sa suverenističkim i nacionalističkim snagama koje će je, po procjenama nekih pesimističnijih kritičara, najvjerojatnije nadvladati. Nastala zahvaljući snažnim poticajima SAD-a, Europska unija stvorena je u antisovjetskoj funkciji. Nakon što je bipolarna svjetska ravnoteža gotova, Unija ne uspijeva pronaći novu funkciju unutar sebe: postigla je monetarnu uniju, ali ne i političku, a uz to je izložena brojnim krizama koje je slabe. Jedna, veća, svakako je Brexit … 

“Europa nije prilika, već izuzetna prilika: izvan Europe smo kao izvan povijesti” – izjavio je prije samo godinu dana Giorgio Anselmi, predsjednik Europskog federalističkog pokreta, nestranačkog političkog pokreta što su ga u Milanu 1943. godine osnovali antifašisti. Prema njemu, pravi izazov u Europi jest nejasno napeti odnos između nacionalizma i federalizma: europeizam, naime,  više nije dovoljan, jer se pokazuje kao slaba ideologija. Europa kakva je danas nije u stanju podnijeti epohalne promjene koje se događaju: potrebno je napraviti zajednički, savezni skok kako bi se zajamčio opstanak Unije, s pravom bankarskom, fiskalnom, ekonomskom i političkom unijom.

Zagovornici federalizma upinju se dokazati kako je to jaka ideologija, koja u sukobu između europeizma i nacionalizma izvjesno može djelovati tako da federalisti nacionalistima utjeraju strah u kosti, jer „sukoba mora biti između nacionalizma i federalizma, to jest između dvije jake ideologije“ – tvrdi Giorgio Anselmi.

Odgovor na to što bi Europska unija u perspektivi trebala biti ujedno je i odgovor na osnovna pitanja koja bi trebala biti postavljena u središtu Unije. I na koja, naravno, treba odgovoriti. Prvo je ekonomsko pitanje: monetarna unija je građena bez fiskalne i ekonomske unije, što se pokazalo i kao evidentno vrlo trom i neizvjestan postupak. Drugo, nedostatak istinske zajedničke vanjske i sigurnosne politike, unatoč tomu što je započet proces autonomnog proračuna eurozone i trajne strukturirane suradnje na području obrane. Ukratko, federalna zajednica nije u stanju riješiti goruće probleme velike zajednice, pa ni odgovoriti promptno na zajedničke ili pojedinačne izazove.

Rezutat: rastu nacionalizmi!

Sva lica euronacionalizama: Kriza nacionalne države nepovratno se događa, jer nacionalna država više nije u stanju odgovoriti i riješiti probleme građana, ali istodobno nedostaju i europski odgovori. Nasuprot tomu, slučaj Velike Britanije s Brexitom pokazuje da su nacionalne države još uvijek u stanju dati odgovore. Reformirana Europa u federalističkom smislu, ideja koju guraju europski federalisti, jest, kako oni tvrde,  jedina prilika da Europa ne  završi „izvan povijesti“. Što god to značilo.

Postoji, dakako, i drugo lice Europe – ono obojeno nacionalizmima.

Alain Dieckhoff,  direktor Međunarodnog istraživačkog centra znanosti u Parizu, specijalist za Izrael i nacionalizam, održao je predavanje u Pragu 12. travnja 2019. godine na temu „povratka nacionalizama“. Zašto baš u Pragu? Bio je to jedan  od gradova nacionalizma u Europi u 19. stoljeću, pod Habsurgovcima. Ondje je, u Pragu, baš u travnju,  odbačena pretjerana ideja o “povratku nacionalizma”. Francuski je znanstvenik to okarakterezirao kao pogrešnu  percepciju. Štoviše, on tvrdi kako nacionalizam zapravo nikada nije nestao. U posljednjih dvadeset i pet godina nastalo je više od 20 novih država (Eritreja, Moldavija, Kosovo, Južni Sudan  itd.), što svjedoči o činjenici da je nacionalistički fenomen kao ideologija ili kao pokret kontinuirano prisutan. Dieckhoff, čak odbija upotrebu jednine kad je riječ o nacionalizmu, pa tvrdi da –  uz nacionalizam koji se odnosi na pojavu novih nacionalnih država –  postoj, po njemu, i podnacionalizam unutar konstituirane nacionalne države. I zaista, govoriti o nacionalizmima mnogo je relevantnije. 

Utjecaj globalizacije na nacionalizme: Nacionalistički fenomen danas se u akademskim krugovima uglavnom smatra anahronim. Devedesetih godina prošloga stoljeća, autori poput Francisa Fukuyame ili Jurgena Habermasa, koji su imali vrlo različitu analitičku tradiciju, dijelili su mišljenje da je nacionalni okvir omekšao pod pritiskom modernizacije i globalizacije. Pritom se zaboravlja da je pojam modernizacije, koji je praški politički analitičar Karl Deutsch uredno analizirao, u prošlosti doprinio formiranju nacionalnih država. Upravo je takvo što, primjerice, u Francuskoj pridonijelo egzodusu i urbanizaciji ruralnih područja, fenomenima ključnim za formiranje nacionalne zajednice. Kroz taj proces francuski su seljaci postali  Francuzima, u smislu nacije.

Da bi modernizacija, ako je doprinijela stvaranju homogenih nacija, također mogla uključivati ​​podjele i pojavu nacionalističkih osjećaja unutar iste države, kojih su nositelji manjine. Primjer je slučaj Katalonije u drugoj polovici 19. stoljeća. Kao rezultat industrijalizacije, mnoge su ruralne zajednice gurnute prema Barceloni.  To im je iskustvo dalo svijest vlastite jedinstvenosti kao Katalonaca, posebno zato što su imali svoj jezik. Modernizacija je tako igrala ulogu u tzv. infracrvenom nacionalizmu.

Drugi primjer modernizacije koji potiče nacionalizam bio bi onaj srednjoeuropski u okviru Austro-Ugarske. U Češkoj je, primjerice, modernizaciju pokrenula njemačka elita s njemčkim jezikom u praksi. Međutim, asimilacija češkog seljaštva otežala je tu jezičnu barijeru, što je pojačalo češke zahtjeve za odgovarajućim političkim prostorom.

Nema dvojbe da teza o modernizaciji dovodi do globalizacije i blizine koju stvara između skupina i pojedinaca. Daleko od rastvaranja specifičnosti određenih skupina, globalizacija ih pogoršava. U Quebecu je prije šezdesetih godina prošloga stoljeća vladala jaka katolička kultura neovisna o Kanadi. Od šezdesetih godina nadalje razvio se snažan proces sekularizacije i zbližavanja kvebeške i kanadske kulture. Popularna i srednja klasa postupno su usvojile isti način života. Paradoksalno, kad se dogodilo zbližavanje frankofonske i anglofonske zajednice, pojavio se kvebečki nacionalizam. Dakle, teze Dieckhoffa ne treba brkati s dijelom većinske skupine i dijeljenjem istog identiteta. Blizina može pogoršati razlike.

A te su razlike bitne upravo za sav subnacionalni nacionalizam. Vrhunac svakog elementa diferencijacije između infracrvene skupine i središnje države leži u kulturi. Da bi se razvila kao nacija, bilo kojoj skupini potrebna je vlastita kultura koja daje zdrav razum članovima koji je čine. Kultura može imati jezični element, kao u Kataloniji, Hrvatskoj, Sloveniji, ali nije nužno, kao što pokazuje primjer Škotske. Bilo kako bilo, nacionalizam ne može bujati  na nepovoljnom tlu…

Druga dimenzija nacionalizma koju analizira A. Dieckhoff jest tzv. središnji nacionalizam u okviru već uspostavljene nacionalne države. To je nama poznati nacionalizam, jer je to odlučujući trenutak za one  koji tvrde da govore u ime nacije i njenog naroda, kao i u Poljskoj ili u Mađarskoj. Takva tvrdnja može dovesti samo do propitivanja pojma ljudi. Prema A. Dieckhoffu, prvo je pravilo – zbuniti narod poistovjećujući ga s državljanstvom. Svi građani iste države  bili bi pripadnici naroda. Druga je socijalnija definicija, čak i socijalistička: ljudi su ljudi odozdo, protivni eliti. Naprimjer, takvo prihvaćanje pojma uobičajeno je u Latinskoj Americi. Treća je povijesna i kulturna: narod se definira posjedovanjem određenih osobina kao što je zajednička religija ili folklor. Ta  definicija, međutim, ima tendenciju biti  isključiva, jer se koristi za odvajanje pravih ljudi od pravnih ili službenih ljudi.

Globalizacija daje nove alate nacionalizmima,omogućujući im da pojačavaju svoje razlike, ali i da uvide potporu kako ti pokreti rastu. To se posebno odnosi na nacionalizam na velike udaljenosti, čija raspršena podrška može očitovati svoju nacionalističku želju s različitih stajališta. Slučaj je to kurdske dijaspore u nekoliko zemalja Bliskog istoka ili tuniske zajednice u Francuskoj.

Nacionalizmi i modernizacija:  Nacionalizam, za što smo našli tvrdnje da se ponaša poput feniksa, vječno se preporađa. Modernizacija je mnogo toga promijenila, konteksti su se promijenili, ali nacionalistička tvrdnja ostaje ista: naime, državna neovisnost. Činjenica da se nacionalna država može pokazati oslabljenom globalizacijom ne umanjuje zahtjeve naroda za vlastitim državama niti jamči njihovu neovisnost. To je još uvijek važan čimbenik međunarodnog priznanja: težina simbola poput zastave ili prisutnosti države u UN-u ne smije se smanjivati. Sve dok će međunarodnim sustavom dominirati države, želja da ih steknu mnogima će biti izazov. Ni Europa, kao institucionalni projekt, ne slabi ovu tvrdnju. Nacionalistički pokreti, međutim, Europu doživljavaju na ambivalentan način.

Za podnacionalne nacionalizme Europa se doživljava kao pozitivna zbog sposobnosti slabljenja središnjih država u kojima se te grupe ponekad osjećaju ograničeno. S druge strane, percepcija za središnje nacionalizme prilično je različita: Europu često doživljavaju kao slabljenje države čija bi se neovisnost trebala braniti. Ostaje pitanje nadnacionalnosti, što bi neki željeli vidjeti u europskoj ideji. EU zasad nije pokazao ambicije stvarati nadnacionalnu strukturu, jer u najboljem slučaju želi biti okvir za djelovanje država koje je čine, jer Europa nema „kulturno jedinstvo“,  ne koristi zajednički identitet, a stvarno nije vidljiva ni da postoje želje za razgovor o nadnacionalnoj Europi.

Međutim, valja znati da se demokracija razvila u okviru nacionalne države.. U svojim razmatranjima o poljskoj vladi mislilac moderne demokracije Jean Jacque Rousseau  izražava da su Poljaci kao ljudi prije svega Poljaci i kao takvi moraju se obrazovati ako žele izgraditi svoju državu. Pored toga, postoji napetost između nacije i nacionalizma, pri čemu se nacionalizam može odvijati u različitim oblicima, ovisno o tome je li njegov objekt postojeći narod ili ne. Nacionalizam može biti unutardržavni i imati oblik samoopredjeljenja, ili biti središnji nacionalizam koji se odvija u obliku apsolutne potpore već konstituiranoj nacionalnoj državi. Danas je teško postići podnacionalni nacionalizam koji teži samoopredjeljenju naroda. Svijet je već ispunjen državama koje su stvorene u pravo vrijeme. Taj bi se fenomen mogao ponovno pojaviti, na što upućuje slučaj  Katalonije. Ne uspijevajući se potvrditi kao nacija s pravom na samoodređenje,  koje se zakonski odnosi na slučajeve dekolonizacije, Katalonci su odlučili razviti načelo “samoodlučivanja”.

Konačno, na pitanje o učincima novih tehnologija na nacionalistička kretanja, neki autori vide internet kao jaki vektor novih potencijala. Može služiti globalizmu i kozmopolitizmu, kao i njegovati nacionalizam okupljajući, na primjer, različite članove dijaspore.

Nacionalizmi i nastanak države: Nacionalne države, kakve su danas u suvremenoj Europi, strukturirane su od 18. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata. Štoviše, dva svjetska rata predstavljaju dramatični ishod povijesti nacionalizma,složen pojam za opisivanje i ideologije nacionalne države i političkog procesa formiranja nacionalne države. Vrijednosti institucija zajednice koje nastaju na kraju Drugog svjetskog rata i još uvijek predstavljaju najučinkovitiji način suočavanja s novim izazovima globalizacije, i s druge strane, postojanost nacionalnih država i dalje su temeljni i konstitutivni elementi Europske unije. Europska zajednica nije zamijenila nacionalne države članice koje su istodobno ojačane i oslabljene procesom integracije. Nacije su i dalje temelji na kojima se temelji nadnacionalna unija i zato nacionalizam i danas može predstavljati glavnu prepreku razvoju veće političke integracije.

Nacija, narod – nacionalizam: Koncept nacije počeo se oblikovati počevši od naroda koji je dominirao u političkoj filozofiji 18. stoljeća, kada se u ovom konceptu naglašavala važnost prirodnih i tradicionalnih čimbenika na štetu dobrovoljnih. Narod u biti čini zajednička volja koja je osnova izvornog pakta; nacija se u osnovi sastoji od veza neovisnih o volji pojedinca: rase, religije, jezika i svih ostalih elemenata koji se mogu shvatiti pod imenom tradicije. Za razliku od naroda, koji ne postoji osim namjerne volje svojih članova i kao posljedica ove volje, nacija nema nikakve veze s voljom pojedinaca: to je sudbina koja visi nad pojedincima i od koje ne mogu pobjeći bez izdaje. U tim se terminima nacija počela jasno zamišljati tek u ranom 19. stoljeću.

Koncepcija nacije kao prirodne činjenice ideja je koja datira još od romantičnog doba. U knjizi  Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva (1770.) stoji da je “narod biljka prirode poput obitelji, samo što ima više grana”. Termin će kasnije biti optužen, posebno posljednja dva desetljeća 19. stoljeća, zbog rasnih konotacija.  Politička primjena izraza nacija etablirala se , shvaćena kao demokratska nacija, s narodnim suverenitetom, u buržoaskoj klasi Treće države, koja „obuhvaća sve što pripada naciji ”, a ne u Francuskoj revoluciji, kako su to neki teoretičari nacija znali navoditi. Tada je uspostavljeno suvremeno značenje nacije. Povjesničari se danas slažu da je nacija prije svega kulturna i simbolička konstrukcija, utemeljena na zajedničkim geografskim, povijesnim, jezičnim i kulturnim elementima.
Prema definiciji češko-britanskoga filozofa i antropologa  Ernesta Gellnera ( Nacije i nacionalizam, 1983.) “nacionalizam je prije svega politički princip koji drži da nacionalno jedinstvo i političko jedinstvo trebaju biti potpuno podudarni”. Ali, nacionalizam znači i kulturne pokrete, premda su politički pokreti apelirali kako nacionalizam podržava i legitimira formiranje nacionalnih država. Gellner je rođenje nacionalizma povezao s nekim preliminarnim uvjetima koji su potrebni za njegovo pojavljivanje; preduvjet nacionalizma je, prema njemu, konsenzus oko države kao “politički centraliziranog jedinstva”, koji proizlazi iz homogene “političke moralne klime”. Državu je, dakle, potrebno na mnogo načina učiniti u fazi industrijskog kapitalizma, posebno zajedničkom birokracijom i obrazovnim sustavom.

Tumačenja nacionalizma: Najčešće je objašnjenje, a ujedno i prvo koje je nacionalizam smatralo povijesnim fenomenom, ono koje ga tumači kao pokret ideja .Tako je nacionalizam nastao kao reakcija na racionalističku kulturu francuskog prosvjetiteljstva. U pozitivnoj ocjeni fenomena, put počinje u 18. stoljeću Rousseauom ili Herderom, nastavljajući u 19. stoljeću kombinacijom liberalizma, a kulminira principima Woodrowa Wilsona ( samoodređenje naroda). Različito značenje odnosi se na različit kontekst i na prelazak iz jedne faze nacionalizma u drugu.

Etnogenetsko tumačenje na temelju etničkog podrijetla naroda: Moderne nacije postoje i nastaju zato što je postojao (od antike ili srednjeg vijeka) izvorni etnički stalež. Ovaj pristup, prilično raširen u europskoj historiografiji između 19. stoljeća i Drugog svjetskog rata, istaknuo se na sociološkom polju osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. U tekstu Etničko podrijetlo naroda (1986) Anthony D. Smith tvrdi da se moderne nacije, unatoč svojim novim i originalnim aspektima, često temelje na predmodernim etničkim vezama i sjećanjima, a ponekad i na drevnima. Moderne nacije temelje se na mnogo starijim identitetima koji potječu iz osjećaja za kulturnu različitost, postupno produbljenih, sve do stvaranja  “zajednice povijesti i sudbine”, potpuno različite od one kulturne.

No, nisu sve kulturne razlike postale (ili bi mogle postati) osnovom takvih razdvajanja i antagonizama, ili stvaranja nacija. Kulturni identiteti, jednom stvoreni, teško izumiru. Predmoderne  etničke komponente duboko su ugrađene u većinu modernih nacija i nacionalni identiteti čvrsto su utemeljeni u strukturiranju modernog svijeta. Stoga Smith smatra da dubinsko društveno-povijesno istraživanje podrijetla naroda pomaže u boljem razumijevanju snažnih i duboko ukorijenjenih osjećaja i vezanosti koje kolektivni kulturni identitet gradi tijekom mnogih generacija.

Prema Smithu, ovo je posebno važno za projekt europskog ujedinjenja. Europski projekt uspjet će ili neće uspjeti ovisno o tome hoće li se stvoriti istinski  popularni europski kulturni identitet, koji je u stanju dopuniti postojeće nacionalne identitete, a ne ih zamijeniti. Ili, nedajbože, nametnuti…

Prema funkcionalističkoj interpretaciji, koju zastupa Ernest Gellner još od sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća, nacionalizam je moderni  fenomen. Industrijsko društvo i afirmacija nacionalizma dvije su međusobno ovisne pojave. Suvremeno društvo nije samo kompatibilno s nacionalizmom, već ima funkcionalnu potrebu : mobilnost i egalitarizam takvoga društva zahtijeva kulturnu homogenost, koje je nacionalizam nositelj. Ustvari, u industrijskom društvu tehnologija neprestano raste, s mnogo fluidnijom podjelom rada, koja zahtijeva rastuću vertikalnu komunikaciju u društvu,  koje  više nije podijeljeno između visoke i niske kulture, već dominira jedna kultura, ona visoka. Nacionalizam je zauzvrat proizvod moderne tehnološke revolucije: bez tehnoloških i društvenih promjena guranje prema kulturnoj homogenosti bilo bi materijalno nemoguće.

Povijesne poveznice nacionalizma: Analiza povijesnog tijeka nacionalizma u europskoj povijesti trebala bi poduprijeti izdvojeno i kritičko čitanje oživljavanja nacionalizama u današnjoj Europi, posebice u Istočnoj.  Nacionalizam ima svoju povijesnu specifičnost, odnosno potvrđivanje potrebe za značajnom podudarnošću između državnih i kulturnih granica. Nacionalizam je, dakle, afirmacija vrlo specifičnog oblika identiteta, a time i oblika odbacivanja različitosti, što nije manje specifično. Procjena rasta ili pada nacionalizma sama po sebi ne podrazumijeva ocjenu fenomena koji su često povezani s nacionalizmom, ali se razlikuju od njega – poput ksenofobije, rasizma, neprijateljstva prema imigrantima…

Ponovno otkrivanje i preispitivanje nacionalizma:  Studije osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, koje su imale za cilj kritičko promišljanje nacionalizma i njegovo preispitivanje, objavljene su uglavnom od 1980.  do 1989., bolje rečno do pada Berlinskoga zida. Ti su tekstovi pobuđivali interes jer nakon Drugog svjetskog rata nacionalizam kao da je izgubio pravodobnost, sve se zbivalo u tzv.  “postnacionalnoj” atmosferi.  Postupke dekolonizacije mnogi su tumačili nacionalnim ključem, ali izvan toga su teme nacije i nacionalizma dugo vremena zadržavale pretežno akademski karakter.

Osamdesetih godina pojavili su se neki od najznačajnijih teorijskih tekstova na tu temu: između ostalih,  Ernst Gellner i Benedict Anderson popunili su tu teoretsku prazninu svojim radovima, upozoravajući na novo lice nacionalizama.

Nakon pada Berlinskoga zida, na temelju referenci o konceptu nacije, nacionalizma, etnonacionalizma i nacionalne države, artikulirane  su vrlo različite teze, a ponekad i potpuno suprotstavljene, odražavajući razvojne ritmove post bipolarne ere. Primjerice,  Eric J. Hobsbawm  jednostavno je proglasio prispodobu o nacionalizmu iscrpljenom, rekavši kako su nacionalizmi “faktor od primarne važnosti u povijesnom razvoju”. Štoviše, on je podržao tezu da su tradicije, kojima su se različiti nacionalizmi okrenuli kao izvoru  svoga prava traženja određenih granica, uglavnom izmišljene. A Nicole Janigro, u tekstu posvećenom ratu u bivšoj Jugoslaviji  (Eksplozija naroda. Jugoslavenski slučaj,1994.) tumači “eksploziju nacija” kao specifičnu figuru sukoba budućnosti. Komentirajući tu „eksploziju nacija“,  Hobsbawm je nacionalizam na kraju 20. stoljeća definirao kao odbrambenu i zaostalu reakciju. S druge strane, drugi su autori naglašavali ponovnu važnost nacionalizama. Među njima Anthony D. Smith tvrdi da nacije, iako se ne temelje na elementima naravi prirode, već svojevrsne naravi kulture, imaju dugu povijest,  koja je svoje korijene imala u društvenom tipu etničke zajednice. To su nacionalizmi koji potječu iz početka vremena; nikada nisu nestali i nikada neće nestati s horizonta povijesti, a čine temelj bilo kojeg oblika političke zajednice; iskonski su, bratimljeni s osjećajem pripadnosti i nacionalnim  identitetom.

Smith je istodobno pokazao i kako se oživljavanje nacija i etnosa danas njeguje homologirajućim i bezličnim procesima globalizacije. U toj perspektivi, post bipolarni svijet dolazi do konfiguriranja kao višedimenzionalni svijet, pluralni, istodobno ne odolijevajući međusobnim konfliktima.

 Izvori i literatura:

Jacques Ploncard D’Assac, Doktrine nacionalizma, 1966. Viktor E. Meier, Pobuna nacionalizma na Balkanu, 1969. Giancarlo Lehner, Nacionalizam u Italiji i Europi, antološki tekstovi F. Chaboda, E. Noltea i sur., Florence, D’Anna, 1973. George L. Mosse, Čovjek i mase u nacionalističkim ideologijama,1982. Anthony D. Smith, Etnički preporod, 1984. Ernest Gellner, Nacije i nacionalizam, Editori Riuniti, 1992. Stuart Woolf, Nacionalizam u Europi, 1994. Walker Connor, Etnonacionaliza: Kada i zašto nastaju nacije, 1995. Guy Hermet, Nacije i nacionalizmi u Europi, 1997. Georges Prévélakis, Balkan , Bologna, Il Mulino,1997. Léon Poliakov, Arijski mit. Esej o podrijetlu nacizma i nacionalizma, Rim, 1999. Marek Waldenberg, Nacionalna pitanja u Srednjoj i Istočnoj Europi. Povijest i aktualni događaji, 1992. Eric J. Hobsbawm, Nacije i nacionalizmi od 1780. Programi, mit, stvarnost, 2002. Anderson, Zamislite zajednicu. Podrijetlo i bogatstvo nacionalizama,2005. Stefano Bartolini, Neodrživa budućnost nacionalizama, http://www.libertaegiustizia.it/2016/07/08/linsostenibile-futuro-dei-nationalismi Belona Greewood, Brexit kod kuće , „Mjesečni intervjui », n. 238, travanj 2017. Madrid do Barcelone. U sukobu Španjolske i Katalonije za sada prevladava središnja vlada. Revolucija odjevena kao pravni spor , „Limes“, br. 10, studeni 2017. https://www.wired.it/attualita/politica/2018/02/05/macerata-fascimo-elezioni-destra-razzismo/