Trenutno sam u nedoumici. Ne samo da iznenađuje nesposobnost da se predvidi pokret takvih razmera i dimenzija, sa toliko radikalnih zahteva, već i to što su, uprkos njegovoj spontanosti, zahtevi veoma precizni. Jasni u onome što neće; znaju ko je neprijatelj i kako bi mogli da se ostvare neki zahtevi. Institucije (sindikati, političke stranke, lideri javnog mnenja) su iznenađeni, sve im to izgleda strano,
i pokušavaju da reaktivno, post festum, sav taj socijalni pokret uklope u neke teorijske šeme, ali ne nastoje, niti se usuđuju da ga prisvoje…U Čileu nikada nije viđen skup takvih razmera. Milion i dvesta hiljada ljudi, prema zvaničnim izvorima. Kada je jedan opozicioni političar hteo da se uključi u jednu od kolona, nasilno je bio izbačen i malo je nedostajalo da bude ugrožen njegov fizički integritet. Bes, nezadovoljstvo, borba za ljudsko dostojanstvo se okreću protiv sistema, uključujući i političare koji su više od trideset godina plovili pod zastavama, navodno progresa.Oni su takođe okrivljeni jer su koncentracione vlade, koje su se smenjivale na vlasti, verovale da nije moguće da se promeni ni ustav, ni neoliberalni ekonomski sistem, ne samo zato što nije postojao neophodni odnos snaga koji bi promenu učinio mogućom, već pre svega stoga što bili su uvereni da drugačijoj ekonomskoj politici i drugačijim merama nema mesta u globalnom konkurentskom kapitalizmu.
Pojedinačno se više ne može učiniti ništa protiv tolike nepravde.
Građani nemaju kvalitetan i besplatan obrazovni sistem što znači da se ne poštuje ljudsko pravo na obrazovanje. Sistem javne zdravstvene zaštite je urušen, kao i javni prevoz protiv koga su se ljudi digli, jer je jedan od najskupljih na kontinentu. Tome treba dodati opterećenost dugovima bilo da je reč o nenaplativim i večnim hipotekarnim kreditima ili potrošačkim kreditima koji unapred, svaki mesec, oduzimaju građanima
najveći deo njihovih primanja. Užasnuti su niskim penzijama koje daje privatni penzijski sistem. Čileanci su među onima koji rade najduže, u proseku više od 54 sati nedeljno. Pa ipak, to je zemlja u kojoj je produktivnost jedna od najnižih. Postala je zemlja simulacije. Socijalna, klasna stratifikacija naliči kastinskom sistemu, a, s druge strane, potrebna je simulacija, jer se mora čuvati privid uspešnosti.
Verovatno se tu nalazi objašnjenje za bes, ljutnju i nasilne oblike koji se ponekad pojavljuju u pokretima i protestima. Za sada društvene mreže zamenjuju klasični sistem organizovanja, kao i spontano iznikli vođe protestnih akcija. Biće dobro ako se ovoga puta pokaže da beskrajna
sposobnost kapitalističkog sistema da odgovori i prisvoji narodni otpor radi obnove i jačanja vlastitog sistema (u Čileu) nema novih resursa, da je potrošena i dovedena do kraja. (Udruzenje Spanski Borci 1936-1939)
