Najhladnija zima koju sam dotad iskusio dogodila se u Berlinu 2005. Karl Marx Strase, Neukolln, prostrani peterosobni stan na trećem katu. Mora da nas je unutra bilo dvadesetak. Više se ne sjećam odakle su ljudi stigli, ali miješali su se njemački, francuski, talijanski i hrvatski jezik i tu se našlo poprilično vina. Slavili smo Novu godinu i razmišljali o težini koju nosi grad ispod naših nogu i oko naših lakih studentskih tijela. Stigli smo vlakom iz Zagreba, krivotvorenim kartama koje smo izradili u photoshopu, razmišljajući da se nalazimo možda u osamdesetima kad je Berlin postao umjetničko središte svjetskih glazbenika koji su ondje pronalazili novu inspiraciju.

U to prošlo romantizirano vrijeme Zapadni je Berlin bio okružen zidom koji je simbolizirao podjelu Europe, podjelu svijeta. Gradnja zida započela je 13. kolovoza 1961. Izgrađen je kako bi se zaustavio egzodus Nijemaca s istoka na zapad i ukupna mu je dužina bila 155 kilometara. U većem dijelu zid se sastojao od gotovo 4 metra visokog armiranog betona s uglačanim cilindričnim vrhom kako bi se u startu obeshrabrili pokušaji penjanja. Iza istočne strane zida bio je i brisani prostor, “pojas smrti”, koji je istočnonjemačkim stražarima omogućio nesmetanu liniju vatre na bjegunce u pokušaju približavanja zidu.

Željezna zavjesa svake se godine pretvarala u svoju sve mekšu varijantu dok naposlijetku nije potpuno nestala i rastopila se pod nadirućim promjenama. One su označile kraj jednog totalitarizma i početak nečeg novog. Ni danas ne znamo čega. Ni češki predsjednik Vaclav Havel u ono vrijeme nije bio siguran u što to “vodimo ljude”, a taj novi sustav za istočnu je Europu bio sve samo ne ugodan.

Kad netko spomene Berlinski zid, u mislima mi baš svaki put zaigra ista slika. Mladi panker s crvenom irokezom udara o zid i penje se na njega gazeći po leđima svog drugara. Stane i diže ruke visoko u zrak. U znak pobjede. Ili ujedinjenja? Slika se širi na tisuće sličnih, ljudi s alternativnim izričajem i onih s manje alternativnim, koji ruše simbol podjele. U tom trenutku svi su znali da se događa nešto veliko. One godine, 2005., kad sam u Berlin ušao prvi put, na trećem katu zgrade u Karl Marx Strase nalazio se belgijski par. Ljudi su bili u četrdesetim godinama i nisu djelovali naročito sretno. Možda nisu popili dovoljno vina. Često bih pomislio da je to problem. Njih je međutim mučilo nešto drugo, a meni u tom trenutku neshvatljivo: prolaznost vremena i ono što su bili nekad.

Dvoje Belgijaca, kojima sam zaboravio ime, sjedili su sa mnom za velikim stolom u kuhinji dok je većina još uvijek spavala. Bilo je jutro, možda dan ili dva prije Nove Godine. On je bio proćelav, visok i vitak. Krasila ga je trodnevna bradica. Žena je imala dugu, crveno ofarbanu kosu i rinčicu u zaista pravilno oblikovanom nosu. Saznao sam da su upravo te, 1989. bili među skupinom pankera koja se penjala na zid i označila njegov kraj. Točno sam zapamtio riječi koje je sa sjetom izgovorio: “Bilo je to vrijeme velikih događanja i vrijeme velikih nadanja. Nisam siguran gdje smo sad.” Netko će pomisliti da je čovjek upao u krizu srednjih godina, a u Berlinu je odlučio potražiti izgubljenu mladost. Ili? Netko bi se zaista mogao zapitati: Gdje smo sad?

Danas je datum kojeg se treba prisjećati, ali postavlja se pitanje treba li ga slaviti. Momci iz NATO pakta svakako misle da treba. I to u Berlinu. Bez obzira što se smisao s kojim je Pakt osnovan promijenio s nestankom Istočnog Bloka. Na Zapadu dakle pad zida doživljavaju kao pobjedu liberalne demokracije i pobjedu kapitalističke ekonomije kao jedine koja će živima donijeti blagostanje. Pogled u očima Belgijca iz 2005. govorio je drugačije. On je govorio o jednom nadanju koje se istopilo s njegovim ritualnim vrhuncem, odnosno s rušenjem zida. Zid u ruševinama trebao je predstavljati ujedinjenje, blagostanje i slobodu. No dogodilo se nešto potpuno drugačije. Ujedinjenje je praktički poslužilo za hegemoniju jednog sustava i jedne ideje, pod palicom naših sponzora s one strane Atlantika.

Bez obzira što je Rusiji bilo obećano da se NATO neće širiti na zemlje nekadašnjeg Lagera, to se obećanje, kao što vidimo, nije ispunilo i na neki način, Zid kao da se preselio istočno. Dobiva se dojam da je rušenje Zida bila samo jedna velika bitka u Hladnom ratu. Ako pogledamo Njemačku vidjet ćemo da je ona i sad, poslije trideset godina, podijeljena zemlja. Točno se zna što je istok, a što je zapad. Prema statistici, oko 57 posto istočnih Nijemaca smatraju se pripadnicima niže klase. Svega 16 posto najboljih kompanija u Njemačkoj nalazi se na istoku zemlje. Oko 73 posto stanovnika istoka smatra da im je egzistencija neizvjesna. Egzistencija koja je u DDR-u bila osigurana svakome. Svatko je imao pravo na posao i na stan i o osnovnim životnim potrebama nije trebao brinuti. Baš zbog te neizvjesnosti, koje su popraćene rastom cijena nekretnina, sve više jača sentiment za bivšim sustavom kao nečim poželjnim i kao jedinom mogućom alternativom. U ovom se slučaju zaboravlja politička represija i sve što je DDR pružao na dnevnom planu za one koji su talasali. Do toga dakle dolazi zbog neispunjenja želja i nadanja koje je pad Zida trebao potaknuti. Čak ni jedna Njemačka, najveća ekonomska sila Europe, nije uspjela u prevazilaženju razlika Istoka i Zapada.

Zamislimo onda kakve je posljedice tranzicija ostavila na druge zemlje Istočne Europe.

Odjednom se otvara tržište od sto milijuna ljudi željnih svih mogućih šarenih đinđi koje dolaze sa Zapada. Tranzicijska ovnova glava zabija se duboko u tkivo nekadašnjih komunističkih zemalja i otvara put proizvodima i firmama. Sjetite se Hrvatske iz tog vremena. Uvozilo nam se najgore europsko smeće, a ovdje se prodavalo po duplim cijenama. Kupovali smo sve. Htjeli smo sve. Dok se nismo udavili. Dokazano se i danas u toj „drugoj Europi“ prodaju proizvodi niže kvalitete (vidi Biljana Borzan). A kad su jednom države ušle u EU, tad smo imali situaciju da četiri Poljaka spavaju u autu u Londonu, ujutro se bude i odlaze na posao, a predvečer se vraćaju i tako dok ne dođe vikend. Možda unajme stan ne bi li se otuširali. I dalje sve po starom. Živjeli su onako, kako bih rekao, kao migranti.

Kad kao argumet čujem da je „od pada Zida prošlo tek trideset godina“ i da je to „kratko vrijeme za promjene“, često se sjetim profesora Karbića. On bi na ispitu imao samo jedno pitanje. Vi biste sjeli za ogromnu zemljopisnu kartu Europe, a on bi vam rekao godinu. Pošto se radilo o srednjem vijeku, mogao je reći npr. 1150. Eh sad ti brate pričaj što znaš i što ne znaš. Tko je koga napao, kakvi su bili pravci u graditeljstvu, arhitekturi, književnosti. U jednom sam trenutku otišao pedesetak godina u budućnost pa me profesor ispravi. Na to sam rekao kako sam promašio samo pedeset godina. „Nije to dugo razdoblje“. „Kako nije, to je jedan životni vijek. Ako u tom razdoblju niste ništa napravili, kad ćete“, odgovorio je. Tako se i meni, slijedom ove mudrosti čini da je trideset godina dugo, a ne kratko razdoblje. Očito je problem u nečem drugom.

Danas gledamo Europu u kojoj se zbog neostvarenih nadanja o blagodati bude ekstremističke sile i ideje, a sve one leže na jednom te istom temelju. Na svijetu nastalom nakon pada Berlinskog Zida. Istok Europe opljačkan divljom tranzicijom, migrantska kriza, ratovi na Bliskom istoku… dio su iste priče. Padom Berlinskog zida započelo je novo stoljeće. Nije bilo bez krvi: ratovi u Jugoslaviji, Kongu, Somaliji. Iz bipolarnog svijeta nastao je unipolaran, a taj unipolaran svijet svoju je transformaciju odlučio završiti nakon 11.rujna 2001. Rušenjem blizanaca započinje novo razdoblje koje se naziva Ratom protiv terorizma, a zapravo označava apsolutnu hegemoniju jednog sustava i ovĺadavanje resursima pod svaku cijenu. Životna sigurnost u obliku doma, za mnoge postaje luksuz. Čak i u razvijenim društvima kao što je Njemačko.

U vrtlogu novog svijeta proslavili smo Novu 2006., u ulici Karla Marxa u Neukollnu u Berlinu. Na istoku se počela buditi Kina, Rusija je započela ekonomsku obnovu, a Indija se spremala da čovjeka pošalje u svemir. Unipolarnost svijeta lagano se počela urušavati, a da toga nismo bili ni svjesni. Živjeli smo u nekoj zamišljenoj boljoj budućnosti, u onoj koju su zamišljali svi iz 1989. u Berlinu, raznoseći komade betona koji ih je razdvajao trideset godina.