Godine gasnu, mutni su, blatni dani,

teški su pečati naših umornih stopa,

čovjek u nama gnjije, u čovjeku čežnja kopa,

i kuca bilo u gnjiloj, sagnjiloj rani:

o, kako se vučje živi negdje u šumama vani

gdje nisu tako mutni, blatni i bolesni dani,

kao u kavani.

Silne su mase tmine, na oku su mutna stakla,

lica su mlitave krinke od vonjava voska i šminke:

oči su naše okna, musava, prazna, siva

u dnu se zjenice naše gadna spodoba skriva.

I tako gasnu blatni sumorni dani,

i tako gasnemo tiho u kavani.

Kroz ovo blato nosimo godine jalove,

a sanjamo o nebu, gledamo ptice, ždralove:

kako plove kroz snove

i lete kroz azurne valove,

krilima kako jedre

kroz prostore caklene, vedre.

Sanjamo, zastave, stihove, vatromet zvjezdanih lukova,

sanjamo vjetrove noćne i divlju pjesmu vukova.

Zastave, stihovi, pjesme, odjek drvenih riječi

kroz dim kavane kao u grobu ječi.

Tako godine gasnu i olovna gasne gluma

sanjivih slika i umornog uma.

Svjetiljke gasnu, mutni su, blatni dani,

dimi se, gnjije, u blatu u kavani.