Nacionalizmi i populizmi vraćaju Europu u dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća, kada su te tendencije “prevladale” u nekoliko država, uznemiravajući mnoge države. Na vlast dovode čelnike koji prodaju javnosti konceptualnu maglu. Svjesnost o tomu kako je teško donijeti ispravnu definiciju populizma nije novost. Na tu temu organiziran  je još 1967. skup na Londonskoj školi ekonomije, jednoj od najvažnijih kad je riječ o izučavanju društvenih i političkih pokreta, gdje su se svi sudionici složili kako je populizam, kakvu god ideju zastupao, uvijek pokret usmjeren protiv elite…

Godina 2019., ujedno stogodišnjica osnivanja Lige naroda, ponudila je Papi, Jorge-Marii Bergogliu, priliku da se na poseban način izrazi o međunarodnim odnosima i nastanku novih oblika nacionalizama, što (po njemu) implicite sugerira stare fašizme. “Liga naroda je zbog tih razloga (populizama, op. a.) otišla u krizu, no čak i danas vidimo iste stavove i ponovno stvaranje nacionalističkih tendencija koje narušavaju poziv međunarodnih organizacija da budu prostorom za dijalog i sastanke za sve zemlje”, rekao je Papa akreditiranim veleposlanicima pri Svetoj Stolici (objavljeno 7. siječnja 2019. godine, Presse). Za Bergoglia, to je također „rezultat evolucije nacionalnih politika, koji se češće određuje potragom za neposrednim i sektaškim konsenzusom, a manje za strpljivim traženjem općeg dobra s dugoročnim odgovorima“. Riječ je, naime, o stavovima koji se “odnose na razdoblje između dva svjetska rata, tijekom kojih su prevladavale populističke i nacionalističke tendencije”. Konkretno, rekao je još Papa, “zabrinjava ponovna pojava tendencija da pojedinačni nacionalni interesi prevladavaju te da istraju bez pribjegavanja instrumentima koje međunarodno pravo predviđa za rješavanje sporova i osiguravanje poštivanja pravde”. Papa Franjo uputio je nakon toga isti apel na kraju Angelusa na Trgu svetog Petra, kada se izričito pozvao na migrante koje su spasili Sea Watch i Sea Eye, a koje su europske vlade  ostavile na moru. „Obraćam se srdačnim apelom europskim liderima da pokažu konkretnu solidarnost s tim ljudima “. O čemu je Papa zapravo govorio, zbog čega je izazvao kritike s lijeve i desne strane europskih vlada?

Dakle, 2019. je godina u kojoj se obilježava i 30 godina pada Berlinskoga zida, pa je za Papu i to bila prilika da istakne kako se donose samo “djelomična rješenja”, potpuno beskorisna za rješavanje ” univerzalnog pitanja”. Okomio se naprosto na Europu koja se danas nalazi između borbe protiv populizma i vladinih populizama. Širom Europe, ekonomska kriza, sa svojim društvenim implikacijama i krizom legitimiteta tradicionalnih političkih formacija, što  uključuje ulogu posredničkih tijela i njihovu sposobnost stavljanja u funkciju kolektivnog razmišljanja i planiranja, završava afirmirajući populističke oblike protesta. Te pojave, međutim, obećavaju da će u skoroj budućnosti imati sve veći utjecaj.

Proces europske integracije, s prenošenjem suvereniteta država članica u strateškim, osjetljivim i utjecajnim pitanjima, poput monetarne discipline i makroekonomskih izbora, pogoduje osjećaju nemoći u očima građana jer doprinosi delegitimizaciji. Takav proces delegitimizacije tijekom puzajuće gospodarske krize nije ograničen na ulaganje samo nacionalnih političkih elita, već je pretvoren u značajan rast euroskeptičnih struja u raznim europskim zemljama. Izazovi koje predstavlja globalizacija, tzv. europski projekt te teška tranzicijska faza, u kojoj zapadne demokracije pogoduju širenju pokreta koji privlače ljude, one koje su izdale i potlačile elite. I, eto populizma!

Pravi i lijevi populizmi: Izraz “populizam” ima sve veće bogatstvo i sve se više koristi u novinarstvu i javnom diskursu. Tim se izrazom pokušava ujediniti pojave i sile koje su međusobno vrlo različite, riskirajući da “populizam” postane sinonim za “demagogiju” i da se “populistički” ispostavi kao optužba. Svi populistički pokreti imaju zajedničku privlačnost  u narodu. Zajedničke osobine različitih populističkih pokreta i pojava također se sastoje iz optužbi političkih predstavnika, posrednih tijela i, često, političkih stranaka  – da su oduzeli narodni suverenitet i da su se formirali u zasebnu, neosjetljivu elitu, koja ne čuje “krik ” koji dolazi od radnih ljudi, od običnih građana. Zaokruživanju toga tendencioznog procesa pridonosi preferencijalna veza koja se uspostavlja između vođe, koji je prepoznat kao karizma sama po sebi, te tumačenja prevladavajućeg osjećaja u ljudima i osnove pokreta. Pretpostavka da se ispravno i isključivo tumače istinski interesi i istinske težnje ljudi praćena je obećanjima iskupljenja i veličine koju donosi pokret i da će, ne manje zahtjevno, promicati uređen i skladan mir u naciji (suglasnost i mir koji su političke elite nesposobne postići svojom frakcijskom borbom!).

Rezultat najupečatljivijih kontradikcija pod oznakom “populizma” suvremena povijest  na mnogo načina odbija. Populizmi koji se mogu pripisati desnici  rođeni su snažnim nacionalnim ili etnoregionalističkim pozivom: identificirajući se, pokazuju kako ponekad proizlaze iz postojećih neofašističkih ili neonacističkih desničarskih organizacija i razvijaju vlastite mutacije tijekom vremena, što ih pak dovodi do gubitka nekih od njihovih prepoznatljivijih osobina i stjecanja drugih karakteristika ili izlaska iz tranzicijske klime (koja karakterizira europsku političku i društvenu stvarnost u posljednja tri desetljeća).

Lijevi populizmi proizlaze iz široko rasprostranjenog stanja u društvu, u kontekstu čega tradicionalni alati usmjeravanja konsenzusa, zahtjeva i narodnih preferencija često odustanu od svoje uloge i gdje se demokracija čini sve ranjivijom na “oligarhijsko zarobljavanje”, koje se želi suprotstaviti projektu otvaranja prostora sudjelovanja u javnim poslovima, tražeći političku suverenost naroda i radikalno restrukturiranje demokracije. Te formacije završavaju popunjavanjem političkog prostora preostale radikalne ljevice, uspijevajući u nekim slučajevima povisiti svoja suglasja zahvaljujući zamjeni klasične i krute sheme klasne dijalektike onom, fleksibilnijom, koja inzistira na kontrastu između ljudi i oligarhije (kao što se događa s Podemosom u Španjolskoj).

Je li pred nama razdoblje kontinuiranih populizama? Čini se da mnogi čimbenici sugeriraju kako se bliska budućnost može dizajnirati množenjem i afirmacijom populističkih pojava i sve većim usvajanjem populističkih stilova, čak i kad je riječ o tradicionalnim političkim snagama. Ponovno definiranje oblika moderne demokracije, onako kako se razvijala u drugoj polovici 20.  stoljeća, nestankom masovnih organizacija koje su kanalizirale zahtjeve, pa i one „najnepovoljnijih“ slojeva stanovništva, nudeći im okvir vrijednosti obilježen očekivanjima, crtaju obrise vakuuma političkog prijedloga koji populistički pokreti obično ispunjavaju s lakoćom. Ista kriza posredničkih tijela i kolektivnih skupina te širenje novih i društvenih medija, koji pojedincima ostavljaju dojam da mogu imati izravno sredstvo intervencije, pogoduju prekidu tradicionalnih procesa legitimizacije i reprezentacije. Iza većeg ili različitog sudjelovanja, međutim, prevladava samo iluzija, što rezultira snažnim i nekontroliranim vodstvom i neuvjerljivim, korozivnim prosvjedima. Tendencija davanja jednostavnih ili pojednostavljenih odgovora na složena pitanja po svojoj prirodi riskira množenje problema s kojima se suočavaju suvremena društva.

Tranzicijska faza, u kojoj se suvremene demokracije nalaze, razvila se u kontekstu vrlo brzih promjena na globalnoj razini, s tehnološkog, političkog i društvenog stajališta, u vrijeme kada su migracije poprimile karakter epohalnog problema. U tom su se kontekstu populistički pokreti iskoristili s desna na lijevo, označivši današnju Europu i bližu budućnost.

 Što o populizmima kažu znanstvenici? Ambicija za definiranjem i tumačenjem populizma urodila je znatnom literaturom od šezdesetih godina 20.  stoljeća naovamo. Valovi populizma danas uznemiravaju mnoge države i na vlast dovode čelnike koji prodaju javnosti konceptualnu maglu. Svjesnost o tomu kako je teško donijeti ispravnu definiciju populizma nije novost. Na tu temu organiziran  je još 1967. skup na Londonskoj školi ekonomije, jednoj od najvažnijih kad je riječ o izučavanju društvenih i političkih pokreta (ondje su stasali Isaiah Berlin, Ernest Gellner, Richard Hofstadter, Kenneth Minogue, Alain Touraine, Franco Venturi). Svi sudionici  skupa iz 1967. složili su se kako je tema preširoka, ne može se lako striktno definirati, ali se skupina jasno očitovala kako je populizam uvijek pokret usmjeren protiv elite. Naime, populistički pokreti izviru odozdo (u kojem je slučaju bijes usmjeren protiv elite i vođa bez prethodnog političkog iskustva), ili kad su vladine stranke zabrinute o ostajanju na vlasti, pa manipuliraju narodnim neprijateljstvom prema suprotstavljenim ekonomskim ili društvenim elitama, čije je djelovanje nametnuto izvana.

Analiza ne može ići dalje od procjene koja su razdoblja i mjesta na kojima su primijećeni važni populizmi. Od antičke Grčke i njenih “demagoga”, antičkoga  Rima, do populističkih pokreta i vođa danas, što podrazumijeva i Ameriku tridesetih i devedesetih godina 19. stoljeća, zatim pokrete zanatlija i obrtnika pedesetih godina 20. stoljeća, pokrete šezdesetih u Francuskoj, arapski populizam pedesetih i šezdesetih, populističke epizode Vargasa i Perona u Južnoj Americi, kanadski pokret šezdesetih i osamdesetih godina; seljački pokreti svuda u Europi u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata… U novije vrijeme, populizam je osnažio tamo gdje se najmanje očekivalo: u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. S obje strane Atlantika, za razliku od mnogih drugih regija, suvremeni populizam izvorno se manifestirao odozdo, pod utjecajem neviđenih političkih snaga, pod pritiskom baze ili simpatizera stranke, do usvajanja radikalnijih stavova o jednoj ili više tema (uključujući imigracije, socijalne posljedice financijske krize nakon 2008. Itd.).

Postavlja se nekoliko međusobno povezanih pitanja. Prvo, koji su uzroci ili razlozi istodobnog uspjeha populizma u ove dvije regije. Drugo je pitanje populističkoga stila i atraktivnosti koju danas pokazuje. Treće je – predstavlja li populizam, kako često čujemo, opasnost za demokraciju u vrijeme kada su reprezentativni sustavi ušli u krizu. Posljednje, što je u osnovi ostala tri pitanja:  je li moguće objasniti iracionalnu mržnju i reakcije na višestruko loše stanje, obrazac koji poznajemo i koji nedvojbeno vuče na događaje iz tridesetih godina prošloga stoljeća?

Iz literature prikupljene od šezdesetih godina 20. stoljeća možemo izvući neke zaključke:  od početka se čini da populizam nije sui generis ideologija. Lako je prepoznati konzervativni ili reakcionarni pol (koji označava protivljenje multikulturalizmu i svim njegovim oblicima) i drugi, progresivan.  Postoji, doduše, “zajednička jezgra” različitih populizama, što se odražava na opcije njihovih izabranih zastupnika: tako su, primjerice, u nizozemskom parlamentu između 2004. i 2010. populističke stranke ljevice (SP) i desnog krila (PVV Geerta Wildersa) glasale na isti način u 44% slučajeva.

Donald Trump daje karikaturalni primjer ove prakse: on kombinira „ljevičarske“ mjere zaštite radnika i poljoprivrednika od protekcionizma. Očuvanje određenih socijalnih davanja i jačanje aktivnosti za infrastrukturu, s vrlo jasnim smjernicama o imigraciji, liberalizaciji morala i multilateralizam. Takvo nepovjerenje prema elitama i institucijama proizlazi iz često žestokog  nezadovoljstva statusom quo – onoliko koliko se čini i samim institucijama, njihovom funkcioniranju, odgovornim za odsječenost  od “običnih ljudi”, čije težnje više ne razumiju ili ih preziru.

Populistički diskursi često imaju subverzivnu dimenziju postojećeg poretka, a drugi, otkupiteljski, obećavaju uspostavu boljeg demokratskog poretka: izravna veza između ljudi i vlada – posebno promoviranjem savjetovanja prvih o glavnim mogućnostima koji su mu dostupni –  naglašava krizu političkog predstavljanja kakvu danas doživljavaju stare demokracije (tzv. uramljene demokracije!).  Populistički prijezir prema proceduralnim oblicima demokratskih procesa pokazuje izričitu želju za deprofesionalizacijom politike.

Usporedbe pak sa zbivanjima iz tridesetih godina prošloga stoljeća slabe jer su vidljive glavne razlike: mi danas ne živimo u sjeni revanšističkog militarizma, rata i velikih sudsjeda. Suverenitet oduzima od nacionalizma njegovu agresivnost prema vani, a populizam današnjice je teško pobrkati s fašizmom nekih prošlih vremena…

Među ostalim površinskim značajkama koje je teško osporiti jesu i činjenice koje populistički pokreti inkarniraju najčešće u karizmatičnim vođama, daleko od identifikacije s grupama ili pozadinom; njihov uspjeh nije nužno povezan s velikom gospodarskom krizom  (čak i ako im može poslužiti tamo gdje se rasplamsava), ali vidimo kako cvjetaju u određenim kontekstima  (Sjedinjene Države, Njemačka, Švicarska, Švedska i mnogi druge zemlje). Takve sklonosti očituju se u nepovjerenju protu-moćnika – medija!

Mediji kao novi populistički izvori: Premda ne pretpostavljaju više ulogu relejnih zahtjeva odozdo i uključeni su u širenje  gotovo svih populističkih bolesti, mediji bi rado postali sudionici barem ‘ciljeva sustava’ i “ljudi odozgo”,  ali zapravo to više nisu. Ali, populistički mediji zamišljaju sebe kao odgovor na nepostojanje istinskog pluralizma – alternative politici koju provode vladari desnice i ljevice, zbog snažnih ograničenja njihovim izbornim strategijama osvajanja centra. Ako populisti teže određenoj jednoglasnosti, to je zato što oni baštine jedinstvo koje dolazi iz najrazličitijih obzora.

No, ako se populizam ne predstavlja iskreno, niti kao ideologija, pozitivno i nedvosmisleno, ni kao jasno izražen sektorski pokret, niti kao strategija osvajanja vlasti, što je to? Najbolji način da se to definira jest vidjeti što je populistički stil. Njegov zaštitni znak je verbalni višak, koji posuđuje iz polemičke tradicije, ali i iz popularnog diskursa, koji se ističe odbijanjem konvencija, pristojnošću, čak i uljudnošću, odnosno pribjegavanjem  “alternativnim činjenicama”. Takav populizam  izaziva odjek i više je nego proporcionalan vijestima koje stvara – primjerice, u petparačkom tisku, koji se mora suočiti s padom pretplate i prihoda od oglašavanja, ali i internetskom konkurencijom. Matthijs Rooduijn, u časopisu The Guardian (20. studenoga 2018. godine), kaže kako je taj britanski časopis objavio 1998. godine oko 300 članaka s riječima “populizam” ili “populistički”. Tisuću takvih članaka  objavljeno je 2015., a 2016. broj je udvostručen (https://www.theguardian.com/world/political-science/2018/nov/20/why-is-populism-suddenly-so-sexy-the-reasons-…) Zanimljivo je da se populistički lideri ne prepuštaju ovom stilu demagogije, ali je drže kao komunikacijsku strategiju, sredstvo koje će zaštititi jedinstvo njihove izborne potpore, unatoč nejasnoćama i meandriranjima politike koju oni vode:  važno je da se nastave razlikovati od elita! Drugo je karizma koju žele istaknuti, a koja odgovara onima koji žele utjeloviti narodnu volju. I posljednje, ali ne najmanje bitno, ovaj populistički stil uvelike favoriziraju mediji gladni  kontroverzi, a imaju utjecaj informacijsko-komunikacijskih tehnologija (Facebook, Twitter i njihovi emulatori), izrazito osjetljivi vektori izražavanja ili mobilizacije spontanosti, afekata i sklonosti transgresivnosti, čega su mase nositelji. Učinkovitost toga stila – njegova držanja, simplizama, pomnoženi sa širokom i brzom difuzijom društvrnih mreža – takva je da je to postalo zarazno, jer govore jezikom naroda.  Dakle, taj se medijski populizam danas pojavljuje u tolikoj mjeri da je, u svrhu empirijskog istraživanja, čak stvorena “ljestvica populizma”, kako bi se mogao mjeriti stupanj populizma političkog izražavanja svih stranaka, posebno kroz njihove izborne manifestacije.

Kritike lijevog populista:  Jedna od najupečatljivijih analiza populizma je ona post-argentinskog marksista, koji je imao karijeru na engleskom sveučilištu, Ernesta Laclaua (1935-2014).  U mladosti blizak progresivnom krilu peronizma, postao je međunarodno priznati intelektualac pokreta radikalne ljevice, nadahnut  spisima Antonia Gramscija. Objavio je knjigu 2005.,  „iz populističkog razloga“. Originalnost mu jača strana: ne samo da ne drži etiketu populistički kao pejorativ, nego objašnjava populizam političkom logikom. Sve osobine za koje se obično krive pokreti ove prirode  – Laclau opaža kao nepreciznost njihove retorike, antiintelektualizma. Tvrdi također da populizmi potječu od aktera čiji zahtjevi upućuju na to da je  institucionalna demokracija strukturno nezadovoljna. Ti zahtjevi mogu biti heterogeni, ali i usredotočeni  na “ljude” protiv etablirane moći. “Postoji u bilo kojem društvu, s obzirom na status quo, rezervoar negativnih osjećaja u sirovom stanju koji bi se mogao kristalizirati u određenim simbolima, u oblik njihove političke artikulacije, a njihovo postojanje mi intuitivno percipiramo kad kvalificiramo govor ili kolektivnu mobilizaciju ‘populističkog’“– tvrdi Ernesto Laclau.

Laclau također napominje kako fašistički vođa nameće volju svojim sljedbenicima, a populistički vođa simbolično izražava žar svoga naroda. Ako se sjećamo te uzorne ekspresivnosti u službi kolektivnog žara, prema Maxu Weberu (kojeg Laclau ne citira), jedan od izvora karizme jest način kako bolje shvatiti  uzrok produciranja populističkih vođa. Ovi citati mogu objasniti činjenicu zašto su lijevi populizmi, oni koji su usmjereni na društveno-ekonomsku emancipaciju masa, prisutni i manifestiraju se često bučno, ali ne iskaču prvi u trenutnoj ekonomskoj situaciji. Drugim riječima, socijalno pitanje više nije središnje kao, što je to možda u apogetici nacionalne države, u vrijeme kada je vrijedila  formula “kulturni konsenzus, politički kompromis, socijalni sukob”.  Individualizacija društvenih odnosa, podudaranja u vremenu, promijenila je igru ​​zamijenivši kulturnu homogenost prošlosti s identiteta koji se bore za svoje priznanje.

Što je učinio neoliberalizam i globalizacija? Globalizacija i trijumf neoliberalizma tijekom posljednja tri desetljeća proširili su socijalne nejednakosti – neravnomjerno, u svim zemljama nejednakosti leže između ove dvije krajnosti, ne bez nanošenja trauma u kulturno bogatim mjestima, kao u nordijskim zemljama.  “Da su populisti pitali tko je narod, mislim da bi to moglo proizvesti definitivan odgovor. Rekli bi da je narod većina njihovog društva, prirodni ljudi koji su u životu opljačkani; a zatim pokušajte ukazati grupe umjetnih, korumpiranih muškaraca, kao i velike grupe prirodnih ljudi. Ako žrtve nisu velika većina, populizam opada“ – objasnio je tezu o modernom populizmu Isaiah Berlin, na spomenutom simpoziju o populizmu iz 1967.

Koje su „građanske“ raznolikosti populizma? Populističke  manjine više nisu samo oznaka političkih i društveno-ekonomskih kategorija: oni su kulturološki, vođeni rastućom potrebom za ekspresivnošću i žedni priznanja svog identiteta. Definirani su načinom života ili moralnim uzrocima više nego materijalnim  interesima, i množe se: feministkinje, homoseksualci, transrodni, etno rasne skupine, koje se razlikuju podrijetlom, vegani – i mnogi drugi. Manifestirali su se dugih pola stoljeća, a često su ih pokrenuli aktivisti ili moralni poduzetnici,  bučnim prekršajima dominantnih normi. “Normalnost” njihove prakse nameće im i vokabular.

Feministički aktivizam bio je među prvima (sedamdesetih godina prošloga stoljeća) koji je uspješno krenuo tim putem, a služio je kao uzor. Međutim, njegov status manjine vrlo je dvosmislen: ako su feminističke aktivistkinje manjina, stanovništvo protiv kojeg se bore  – nije. To nije slučaj ni za jednu drugu manjinu.

Glavni tok zapadnih društava odavno je prepustio, uvjeren u emancipaciju, novi primat pojedinca i hedonizam koji ih je pratio, pa su tako stvorili određene društvene norme i prijašnja je stigmatizacija zastarjela. Mediji, samozvani čuvari ove doktrine, podigli su moral, pridruživši se aktivistima kako bi demantirali bilo kakve izjave o rezervama, raznim “fobijama” koje novi zakoni dopuštaju da se nastave. To je dovelo do situacije u kojoj grupe koje predstavljaju 4% ili čak 0,5% odrasle populacije mogu prisiliti preostalih 96 ili 99,5% da se prilagode novim standardima, pratiti njihov jezik u svakom trenutku, pa čak i redefinirati njihov identitet. Neke zemlje sada priznaju treći spol, uz tradicionalnu podjelu između muškaraca i žena. Ova je subjektivna dimenzija vjerojatno jedna od najvažnijih populizama.  Jasno je da postoji neravnoteža između većine i manjina. Međutim, ove pretjerane subjektivnosti ne iscrpljuju temu.

Još prije četrdeset godina Serge Moscovici vidio je dolazak “doba manjina”. Četiri desetljeća poslije, posljednji populistički mjeseci ove tople jeseni zvuče kao podsjetnik na demokratski poredak. Ovdje nije pitanje čisto socijalnih posljedica, već spomenutih dominacija neoliberalizma, ali i devalvacije lika građanina koji je upravljan da bude dobar potrošač, u interesu, naravno,  suvremenih društava. Ta je nostalgija manje jasna u Sjevernoj Americi nego u Europi.

Reakcije društvenog tijela na ove evolucije su raznolike i bore se za verbalizaciju. Ali mi osjećamo ideju da je inzistiranje na dobrim osjećajima sumnjivo, i to u stvarnosti skriva ideološku potku  kojom upravlja vladajuća ili izražajna elita, neobično jednoglasno i sklono ustupcima koji su napravljeni militantima svih vrsta. “Ljudi” se tretiraju kao opasna pahiderma.

Kako je modernizacija pogodovala populizmu: Globalizacija koja počinje početkom devedesetih,  svoje prave učinke tek će pokazati. Ova evolucija snažno će pogodovati sjećanju na velike ratove između prethodnih generacija i umora koji su dugoročno uzrokovali velike ideološke sukobe. Hedonizam što ga je razvila globalizacija voljno je narcistički proces, koji daje ekspresivnost – slobodnog očitovanja nečijeg životnog izbora i ukusa. Do neke se mjere, osim za neke skupine još uvijek stigmatizirane, sada bira društveni identitet, umjesto da se nametne kao nekada.

Zadnjih pola stoljeća, ukratko, emancipacija pojedinaca se radikalizirala. Posljedica je nešto poput onoga što se zbivalo 1968. u Francuskoj i Sjedinjenim Državama (s manje spektakularnim, ali stvarnim odjecima drugdje) i temelji se na tome da mladi ljudi, građani, odbacuju konzumerizam, ali i pojam dužnosti koji im se nameće. To povlači za sobom važne posljedice za demokratske političke sustave. Pojedinac se osjeća emancipiranim (a s njim i manjine u kojima se prepoznaje), institucije bivaju slabe i ranjive, organizacije i društvo općenito. Na smislen način, počevši od sedamdesetih, izraz “dominacija” poprima vrlo negativne konotacije. Intelektualci, u širem smislu uključujući i novinare, pretvaraju se u kritičare vladajućeg reda i u mislioce. Moć postaje teško ostvarivati. Političko tijelo je oslabljeno, sposobnost  transformacije društva trpi. Menadžeri u gospodarstvu, kojima je  neoliberalizam dao slobodne ruke – zbog slabije medijske vidljivosti – gube na značaju. Kultura moći podliježe istom režimu, što može ići čak i do propadanja. Novinari više nisu dobrodošli na mnogim mjestima, pogotovo oni iz glavnih elektroničkih medija, koji se tretiraju kao oligarsi.

Nakon desetljeća pojednostavljene etike vjerovanja, koja je dovela do katastrofe (kao u Libiji 2011. godine), subverzija koncepata poput promicanja kognitivnog i kulturnog relativizma, danas se diže protiv “čudovišta” koje predstavlja “post-istinu” i postiže  napredak tehnologijama koje mogu transformirati ljudsko stanje.

Je li moderni populizam prijetnja demokraciji? Jedini odgovor obrazložen takvim pitanjem može biti samo – ovisi.  Kao i na drugim područjima života, budućnost se otvorila. Vrlo je moguće da se identificirala središnja jezgra – ona koja do sada često inzistira na nestranačkom liku  (“apolitičan” ili “desno“ ili „lijevo”).  Dopušteno je da se prelijeva svojim krajnostima, a politička joj se  – čak i ako se populizam diže u ime demokracije, a ne protiv nje. Jer, na Zapadu populizam do danas nije pokazao nikakvu neliberalnu sklonost. Populisti su, svim svojim bjesovima, ukazivali na potrebu za takvim povratkom u kontekstu očitog nedostatka reprezentativne demokracije.

Ako pak najpovoljniji scenarij sanacije institucija uskoro postane stvarnost, suvremena populistička epizoda neće biti uzaludna. Jer “narod” nije samo “mnoštvo” ili skup “stanovnika” koji dijele isti teritorij: to je i politički subjekt, što daje značenje demokraciji; napetost  je svojstvena ljudskom stanju – svatko od nas je odjednom “pojedinac” i član zajednice (zoon politikon). Navodno su ta ograničenja danas dostignuta, a populisti postupno postaju razotkrivajući  faktor.  Zapadnjaci, suočeni s populizmom danas više nego ikada, imaju mogućnost izbora: uzeti u obzir temeljno značenje te riječi i procesa koji ona znači, čija se građanska raznolikost čini obećavajućom, s nadom da će se obnoviti demokracija. Ili slijediti skliski nagib nezadovoljstva i nelagode.

Uglavnom, na djelu je sumrak autoriteta, gdje pojedinac postaje  – pojedinac kralj.