Prošlog mjeseca mi je sa zuba otpala plomba, a ja sam po običaju jezikom, neprestano prelazio preko njega. Odvratno. Tad sam uzeo čačkalicu i počeo kopati, ali ni to nije bilo dosta. Pomogao sam si nožićem, pazeći da ne zarežem meso. Ušao sam toliko duboko da mi je u zubu zaglavila cijela šaka. Sjetio sam se da djeci inače govore kako kopajući nos, ili zub, traže zlato. To me zabavljao dok sam pokušavao osloboditi zapešće iz čvrstog zagrljaja ščrbavog zuba. Kad mi je napokon pošlo za rukom izvaditi šaku, primijetih da u prstima držim grumen. Ni više niti manje već grumen sjajnog žutog metala. Kasnije sam saznao da je riječ o zlatu. Dobio sam za njega oko osamsto kuna i rekli su da čišće zlato dugo nisu vidjeli. Otad, eto, svakog dana kopam po zubu i svaki put izvadim zlato. Jednom sam i cijeli ušao u zub, nisu me mogli pronaći danima. Čak mi je u njemu ostao mobitel jer unutra je mračno i lako čovjek izgubi stvar. Ili samoga sebe. Kupio sam mali auto, platio dugove u banci, napunio frižider i još mi ostane za kladionicu. Zubaru više ne odlazim, mislim, lopovi su to…