Naletih danas na portalu jednih dnevnih novina na tekst u kome (bivša) hrvatska sportska novinarka tvrdi o kako je za Univerzijade kupila u Zagrebu svoje druge adidasice u životu (insinuira da ih prije nije mogla nabaviti u domaćim trgovinama) te dodaje još da je sedamdesetih po svoje prve adidasice morala čak u Trst. Zašto je išla u Trst po iste, kad je slovenska Planika licencirano proizvodila adidasice za jugoslavensko tržište još negdje od sredine sedamdesetih, to samo nebo zna. Moja sjećanja su sasvim drugačija. Prve adidasice starci su mi kupili, u Zagrebu, još kad sam bio u četvrtom razredu osnovne škole, dakle negdje 1977. godine. Bijele s tri crne crte i s oker džonom. Bio sam valjda jedan od zadnjih u razredu koji ih je dobio. Razlog za to je bio prozaičan – godinama prije morao sam nositi ručno rađene ortopedske cipele koje je u to vrijeme u cijelosti plaćalo socijalno. Moje sjećanje dalje kaže da sam sljedećih petnaestak godina nosio isključivo adidasice i sve su, do zadnjeg para, kupljene u Zagrebu. Zašto je teta s početka naše priče išla po tenisice u Trst, a druge kupila tek za Univerzijade, ostaje da se nagađa. Ali kada bolje razmislim zapravo u njezinoj tvrdnji nema ničeg mističnog. Sjećanje na prošlost, također je dijelom političke borbe i ta žena naprosto politički djeluje (jer u ovoj zemlji sve je politika). Ako ti je bivša država iz bilo kojeg razloga bila mrska, ti ćeš savijati svoje sjećanje kao što crne rupe savijaju usisanu materiju dok sve ne stane u ideološku kutijicu koju si kreirao u svojoj glavi i fakti budu uništeni da se više nikad ne sazna istina. Jer, što je zapravo istina?