Na početku rata stajala sam u redu za kruh. Zapravo, rat još uvijek nije došao do otoka na kojem su moji roditelji svakoga ljeta boravili do kasne jeseni, ali otočki ljudi već su se uživljavali u ratnu “stvarnost”. Pekaru je vodio jedan Albanac, zvali su ga Šiptar i nisu ga voljeli, no njegov je kruh bio svježiji, mirisniji i ukusniji od onoga u seoskom dućanu. Čim su tog jutra dovezli košare s kruhom, pekaru je ispunio zamaman miris a ljudi su se uskomešali kao uznemirene pčele i mahnito se počeli gurati prema pultu vičući: “Meni daj! Meni! Meni!” U strahu da će ostati bez kruha, kupovali su po tri-četiri štruce iako im toliko uopće nije trebalo. Gurali su se ti “moji”, ti preplašeni, obnevidjeli, pritiskali me sa svih strana, gazili po nogama, zabijali šake u leđa, laktove u rebra, pa sam se iz nasrtljive gomile počela izvlačiti prema izlazu. Tog sam jutra ostala bez kruha… a da rat još pravo nije ni počeo. Čak i da im je netko rekao kako je sva ta strka besmislena jer će kruha biti i sutra, ne bi ga čuli, ni poslušali. Imaginarna ratna zbilja – neprijatelj, glad, smrzavanje, borba, smrt… – već se razmahala u njihovim glavama čineći granicu realno-nerealno fluidnom i jedva zamjetnom (dok onima koji su tada uistinu bili u kandžama rata, nije više bilo moguće stajati u redu za kruh, ni poslije otići na kavu, prošetati…).

Uslijedilo je paranoično stvaranje zaliha hrane i svih mogućih kućnih potrepština; stabla su se nemilice pilila za ogrjev – ako treba (jer su dva vlasnika) i vertikalno, premda je drva bilo moguće kupiti; trčalo se na obalu dalekozorima pratiti granatiranje Zadra i “hoće li dobaciti do otoka”, što je u danima bez struje odgovarajuće zamijenilo gledanje televizije; a seoski vojni stožer postao je sjedište sveznajućih junaka, s puškama iz 2. svj. rata kojima nisu znali baratati (pa je tako i mog oca ranilo, srećom površinski, u nogu, dok je sjedio pored štapske peći)… Kad su pribjegli Škabrnjanci i jeza se proširila mjestom poput magle, netko mi je savjetovao: “Ma, zaboravi na to da će te oni braniti ako do čega dođe. Spremi u rusak lampadinu, par svića i šibice, konop, nožić, kabanice, par konzervi mesnog doručka i bocu vode. I neka ti to stoji spremno. Ako čuješ da vojska ide na otok, uzmi ćaću i mater i – preko brda na drugu stranu! Naći će se neko s brodom. Uvik se tako bižalo odavde i spašavalo.” Poslušala sam ga, više iz brige za svoje roditelje nego iz stvarnog straha. (Ruksačić je nedirnut dočekao kraj rata, podsjećajući me na beznadnost i izbezumljenost. Bacila sam ga u smeće.)

Tih prvih mjesec dana predano sam strugala, kitala i farbala vrata i prozore po kući, nadajući se da će sutra, ili možda još predvečer, na radiju objaviti da je rat gotov. Ali nisu… ništa… dugo, jako dugo… Jedina vijest koja se vrišteći dokotrljala do našeg dvorišta bila je da nam je izgorio stan u Zadru. Tako su rekli. Ništa tužnije nisam vidjela od to dvoje starih ljudi, mojih roditelja, kako stoje zagrljeni posred dvorišta i plaču iz dubina svojih pokošenih duša. Taj stan i stvari u njemu bilo je sve što su imali, njihov dom. Srećom, ispostavilo se da je stan “izgorio” samo u prestravljenim, ratnom nesrećom obuzetim glavama. Doista je gorio, jer su iz susjedne vojne škole na lokalnu nadobudnu paljbu i pozive na predaju odgovorili dvama preciznim pogocima granata koje su posve uništile stanove na katu ispod. Ali nije “izgorio”. Kad smo tri dana kasnije tata i ja uspjeli doći do Zadra (pomorska blokada bila je dio svakodnevnice), našli smo otključana vrata, pocrnjele zidove, polomljena stakla, uzdignute parkete i polurastopljene rolete – ali sve je bilo tu. Moj se otac pogubio, nisu pomogla uvjeravanja da se sve to može očistiti i urediti da bude i bolje nego prije. Ostavila sam ga u stanu da pokupi zimsku odjeću i obuću dok ja nešto obavim, a kad sam se vratila, torbe su i dalje bile prazne a on je suznih očiju polako meo staklo na balkonu. “Tata, zašto ništa nisi spakirao?” čudila sam se. “Jesam”, odgovorio je pokazujući prstom na vrećicu s ljubičicom koju sam mu davno bila darovala. Kao da su se sve njegove životne nade sakrile u tu ljubičicu: ako preživi ona, preživjet će i stan, i on, i život kakav je poznavao do tada.

Skoro do Božića čistila sam i popravljala roditeljski stan. Bez struje, bez vode, s tenkovima pred nosom, uz jezovite zvukove granata i aviona koji su svakodnevno stavljali u pitanje smisao onoga što sam radila. Danas mi je neprihvatljiva i sama pomisao da trebam očistiti nagorjeli dvosoban stan noseći kante vode iz cisterne ispred zgrade; tada sam mogla sve… samo da odmaknem beznađe… beznađe koje je već počelo smrdjeti iz svih pora te nesretne ratom kreirane stvarnosti. Tada sam mogla šutke otrpjeti i one tatine prijatelje i slične muške “realiste” koji su me sažalno gledali i “ozbiljno” savjetovali: “Nemoj to ti, mala. To popravljanje, gletanje, farbanje… to je teško.  Nije to za tebe.” Nije za mene?! Jer sam žena, “intelektualac”, ona koja živi u roza svijetu ili “u oblacima”? Jer oni “znaju”, oni su “realni” – kao i oni koji su se gazeći jedni druge gurali za kruh i pilili stabla vertikalno, i oni koji su uz sobnu peć razvijali svoje junaštvo i mržnju prema cijelom “neprijateljskom” narodu (koju će kasnije, i kad rata više ne bude, prenositi na svoju djecu), ili kao oni koji su priručnu stvarnost pretvorili u stvarnost svoje moći plaćenu krvlju i životima onih što su “hrabro umrli za domovinu”, za naciju, za slobodu, suverenitet, prosperitet… i ostale svete krave kolektivne imaginacije.

Jednom dok sam s obale otoka nakon noćnog bombardiranja gledala Zadar, sklupčan pod Velebitom, drhturav u blijedoj izmaglici koja je bolno naglašavala iščezavanje života što je do tada izvirao iz njegovih kuća i kolao njegovim ulicama, u ušima su mi odzvanjale jutarnje vijesti: o “materijalnoj šteti”, o novčanim iznosima oštećenja, o brojevima povrijeđenih, o osvojenim/izgubljenim teritorijima, “hrabrom povlačenju naših trupa na bolje položaje”… I učinilo mi se tada kako sve to nema nikakve veze s izmrcvarenom, nestajućom dušom tog grada, s istinskom tragedijom života ljudi u njemu… Kako su sve te medijske, političke, znanstvene priče samo dijelovi društvenog konstrukta za koji vjerujemo da je stvaran… pa tako zapravo živimo u dvostrukoj zbilji… dezorijentirani kao “guske u magli”.

A onda je došlo vrijeme Božića. Za moje roditelje to je značilo vrijeme slavlja i obilja. Ali mi nismo imali ništa, čak ni dovoljno novaca jer se nije moglo u grad do banke. Svakako, i da se moglo, ja to ne bih bila u stanju učiniti jer sam u međuvremenu doživjela saobraćajni udes u kojem mi je (znakovito?) napukla kralježnica, pa sam dobila gipsani korzet zbog kojeg sam bila prilično beskorisna i dodatno deprimirana. Nešto sam ipak uspjela napraviti. Od prijatelja iz Zagreba (pošta je srećom funkcionirala) posudila sam 300 maraka i tako smo za Božić mogli imati “normalan ručak”. Preostalo je još samo smisliti božićno drvce. Nakon nekoliko sati lutanja po obližnjem brdu u potrazi za nekim borićem – ne želeći, zapravo, sječi ni jedan koji se činio lijepim – tata i ja smo se na kraju odlučili za “aranžman s jednom-dvije bilo kakve grane”. A onda smo, nadomak kuće, naišli na jedan mali bor posječen i ostavljen na zemlji. Kao da je nas čekao. Nekome nije bio dovoljno velik ili dovoljno lijep, nama je bio savršen. Nikada prije i nikada kasnije nisam kitila božićno drvce s toliko pažnje: “kuglice” od šarenih papirića, obojanih šišaraka i suhog cvijeća, s rođendanskim svjećicama svih boja i veličina i vatom kao “snijegom” – pravo malo čudo. I kolači su bili jednostavni, bez puno sastojaka, bez kuhanja i pečenja, ali maštoviti. Moj ih je otac godinama spominjao kao “izvrsne”, iako inače nije volio npr. kombinaciju ribane mrkvice i čokolade.

Tako su oni dobili svoj Božić – djelić onoga što se smatra normalnom stvarnošću – a ja zadovoljstvo što su oni zadovoljni. Čak je bombardiranje grada utihnulo te noći… Do ponoći. A onda se začulo gromoglasno, sablasno približavanje aviona. Tata je izišao u dvorište i povikao: “Krisbaum! Anko, vidi krisbaum!” Anka se digla sa stolice mrmljajući: “Jebem ti one što su rat proveli pod jorgan-planinom pa ne razlikuju vatromet od najave bombardiranja.” Bio je to uobičajeni duel jer se ona u “onom” ratu smrzavala na kamenju Mosora, a on je prvo bio domobran, a zatim je – jer mu češko-mađarski udio krvnih zrnaca nije jamčio sigurnost života u Endehaziji – pobjegao rođacima u Sloveniju, “pod jorgan”. Gledala ga je, onako djetinje zadivljeno zagledanog u “krisbaume”, s podsmjehom ali i s ljubavlju, a onda je smrknuto pogledala u nebo po kojem su kao rasplesane božićne jelke lebdjeli šareni svjetleći glasnici smrti.

Nedugo nakon toga morala sam zbog bolničke terapije otići u Zagreb. Iz jednog svijeta u drugi. Vratila sam se samo da bih dovršila uređivanje stana, s nadom (opet negdje nađenom na putu) da će se u njega uskoro vratiti mir. A onda sam doista otišla… što dalje od rata, mržnje, ubijanja… Ali nigdje više nisam imala osjećaj doma.

Danas, 28 godina kasnije, iz svoje radne sobe noću gledam, kao i Calvinov Marcovaldo, u svjetleće reklame trgovačkog centra koje mi kradu zvjezdano nebo i upornim idiotizmom poručuju: “Božić po tvom guštu… Božić – najbolji do sada”. Razmišljam kako se vjerska svetkovina pretvorila u svetkovinu kupovine, kako je šoping “ukrao Božić” i kako uopće jedni fantazmi naše tzv. (zapravo imaginarne) stvarnosti žderu druge…

A onda se sjetim onog ratnog sunčanog dana na otoku kad je nakratko prestala pomorska blokada a sve barke odjednom žurno zaplovile prema izlazu iz lučice kao da su vođene nekom iskonskom neumitnom žudnjom za životom… koju ništa ne može zaustaviti.