Ja sam ovaj prizor na trgu čekala 20 godina. Zato što sam vidjela “iznutra” proces privatizacije. Zato što sam vidjela iznutra ovrhe i blokade nakon ostanka na cesti i spomenute “uspješne” privatizacije moje firme. Zato što sam vidjela iznutra kad su mi, kao samohranoj majci s plaćom od 4 ipo tisuće kuna (od čega sam 2.000kn plaćala podstanarstvo jer se nisam smjela vratiti tamo odakle sam pobjegla), na zahtjev za dječji doplatak odgovorili da prelazim cenzus. Zato što sam vidjela iznutra kako je kad te na razgovoru za posao gledaju sumnjičavo i podozrivo jer si žena i imaš dijete. Zato što sam bila očajna, prestrašena, posramljena što svom sinu ne mogu priuštiti niti egzistencijani minimum. Zato što sam bila možda čak i poluluda od svega toga. Zato što sam bila u iskušenju da se “pustim”, da i službeno poludim. Zato što i ja imam mamu koja je radila, ne u školstvu nego tamo gdje se spašavaju ljudski životi, a na kraju dobila penziju koja je sramotna, nedovoljna i ponižavajuća. Zato što sam gledala prijatelje kako obolijevaju a nemaju para za terapije. Zato što sam i ja ispratila neke autobuse za Irsku i Njemačku. Zato što me se sad, kad sam preživjela i kad je bolje i dalje tiče priča svih onih koji su poniženi i osiromašeni. Zato što znam da sam preživjela isključivo zato što sam imala ljude koji su bili uz mene. Pomagali, spašavali, hrabrili. Za njih osjećam onu vrstu zahvalnosti koja se naziva ŠALJI DALJE. Zato sam svih ovih godina odlazila i podržavala sve prosvjede koji su tražili dostojanstvo i socijalnu pravdu. I na one protiv nasilja. Jer sam i to, nažalost, vidjela “iznutra”. Iz prve ruke. Jer u nasilju živimo čak i kad nam se čini da je u našem malom, privatnom svijetu sve u savršenom redu. Bila sam i na prosvjedima na kojima je bilo 10 ljudi. I išla bih opet i ići ću. I nikad, nikoga nisam pitala “A gdje ste vi bili kad sam ja ostala bez posla, kad je moja firma potonula?”. Jer, koliko god se svijest sporo budila, jednom kad vidim da negdje gori nekakav plamićak, sigurno neću biti ona koja će ga pokušati ugasiti. Jer ako se i ne uspije, ako se i padne, bar možemo reći da nismo pali bez ispaljenog metka.