Piše: Domagoj Margetić

Nakon pada Jugoslavije, najveća degradacija takozvanog tranzicijskog društva je u tome da je borba za vlastitu guzicu postala prioritet nad borbom za opće dobro i javni interes. To je ujedno jedan od osnovnih principa ekonomije straha – ljude pretvoriti u očajničke borce za vlastite guzice. I onda su elite kako god se uzme na profitu. Ili da parafraziram pjesnika Jonasa Mekasa, ekonomija straha u društvenom kontekstu hrani se rezultatima toga da ljudi više slušaju političare, a ne pjesnike. (“Na kraju, civilizacije nestaju jer ljudi slušaju svoje političare, a ne svoje pjesnike”, Jonas Mekas). Sve je u ovim društvima, u kojima je već tri desetljeća elitama strateški bitno srušiti ideje i ideale bratstva, jedinstva, jednakosti, solidarnosti i pravednosti, postavljeno na osnovnom principu – borbe za vlastitu guzicu. Tu sve zapinje i završava. Da se ne lažemo.

Promatram s vlastite izolacijske i pristojne distance najnovija događanja u onom što od milja nazivaju “Hrvatskom”, i sve mi je to jedna priča o jednom dvorištu i jednom trgu, o guzici i solidarnosti. Tako nekako bi u jednu rečenicu stao moj komentar aktualnog trenutka, kako to analitičari glumeći veliku mudrost nazivaju. Još jednom ću ponoviti ono što sam toliko puta rekao i napisao – solidarnost je princip! I baš zato borba za vlastite guzice nije solidarnost. U priči o jednom dvorištu, to izgleda otprilike ovako.

Početkom tranzicije dvorište u središtu zgrada napušteno je i zapušteno. Jedan mladi i nadobudni pisac i jedan ponešto stariji slikar, koji su praktički odrasli uz to dvorište, zatvorili su ga, oslikali ulaz, da ga sačuvaju za neki zajednički interes susjedstva, kvarta, grada, onoga što se tad još uvijek nazivalo – širom društvenom zajednicom. S vremenom su u tom dvorištu susjedi počeli parkirati svoje automobile. U okolnim polusrušenim zgradama koliko je to bilo moguće organizirane su razne izložbe, umjetničke radionice i svašta nešto samo da dvorište živne i da se očuva protiv interesa krupnog kapitala i visoke politike. Dakle protiv interesa političkih sponzoruša i njihovih tajkunskih sponzora. E onda je jedan dio susjeda iza leđa drugima potpisao dogovor s tajkunima da iz svega izvuku neku svoju korist. Dakle, jebalo im se živo za ikakvu solidarnost, nego su gledajući vlastite guzice odlučili zajebati ostale susjede. Nakon toga, tajkuni su pokušali provaliti u dvorište. Ovi susjedi naravno držali su im štangu, a više i ne baš mladi pisac i već stariji slikar jedini su se našli na vratima dvorišta kako bi ih obranili od provale desetak plaćenih tajkunskih razbijača. Začudo, stjecajem kojekakvih okolnosti obranili su dvorište i tada. No tad je već drugi dio susjeda dao do znanja da njih boli kurac za opći interes i javno dobro, jedne je briga samo za njihov dogovor s tajkunom i njihov profit, druge je pak briga samo da imaju mjesto za parkiranje, ali ih boli kurac za širu priču, pa ako treba neka to bude i tajkun i neka se dvorište i ruši. I tako su se na sudu za obranu dvorišta našli samo pisac i slikar. Ostali susjedi nastavili su kopati iza leđa (uz poneke časne iznimke), spletkariti, govnariti, kombinirati, vodeći računa isključivo i samo o vlastitoj guzici, a ne općem dobru i javnom interesu oko tog dvorišta. Velikoj većini ostao je bitan samo usko i guzičarski privatni interes.

E tako, kao u ovom dvorištu je i na glavnom gradskom trgu na kojem se periodično izmjenjuju kojekakvi demonstranti, koji se doduše tobožnjeg “javnog interesa” i “općeg dobra” sjete samo kad su njihove guzice u pitanju, niti prije ni poslije. Kako u ovom susjedskom dvorištu tako i na trgu. Kad je nekom ugrožena vlastita guzica eto demonstracija. Ali ti isti, već će zaboraviti javni interes kad nečija tuđa guzica dođe u pitanje, baš kao što za taj javni interes nisu eto slučajno znali niti desetljećima prije kad su se tuđe guzice redale na žrtveniku tranzicije, demokratskih promjena i stvaranja “jedine i svete, nezamjenjive, slobodne i nezavisne”, a zapravo dozlaboga usrane hrvatske države.

Kad su radnici Provamjske štrajkali, radnici DIOKI-a su šutjeli i čuvali svoje guzice. Kad su radnici DIOKI-a štrajkali, prosvjetari su smatrali da ih se to ne tiče. Kad su radnice Kamenskog protestirale, radnici Agrokora su šutjeli i čuvali svoje guzice. Kad su radnici TDZ-a štrajkali, radnici INE su šutjeli. Kad su radnici INE štrajkali, radnici HŽ-a su čuvali svoje guzice. Kad su radnici HŽ-a tražili pravdu … Shvaćate, i tako u krug, redom. U tranzicijskom lešinarenju, solidarnost je postala valuta kojom svatko nastoji za vlastito dupe istrgovati što je moguće više. A borba za vlastitu guzicu nije solidarnost. Tako se cijela društvena situacija ovdje može opisati ovom mojom na brzinu napisanom, ljutitom i ogorčenom, ali istinitom i osobno doživljenom – Jednom pričom o jednom dvorištu i jednom trgu, o guzici i solidarnosti.

Na to ste sveli odnose u ovom društvu. I za razliku od mnogih koji će vam iz ovih ili onih razloga danas i ovih dana podilaziti, ja neću. To je moja novinarska privilegija da vam kažem kako stvari stoje i onda kad guzicu zamijenite za solidarnost. Ne sumnjam da vam se moja priča neće dopasti. Ali mi novinari nismo tu da vam se dopadnemo, nego da vas razotkrivamo. Jebiga, tako nas dopalo.