Nova europska Ljevica, koju još mediji nazivaju Drugom ljevicom, baštini iskusta pokreta iz sedamdesetih godina. Naime, rascjep i idejno razvodnjavanje komunističkih stranaka potaknulo je na djelovanje dvije suprotstavljene nade u Europi: Desnicu, koja se raduje slabljenju revolucionarnih strana, što ujedno pretpostavlja uvjerljiv znak da nejednakost i privilegija imaju budućnost, i Ljevicu, koja upravo proživljava san o „spontanom  preporađanju komunizma“, koji bi ojačao na štetu konzervativaca i vratio mu u nekim dijelovima stare Europe uškopljenu snagu. Ali ova gesta ponovno predstavlja problem Ljevice, i to zato što se u posljednje vrijeme javljaju brojne skupine koje bi se prikačile ili prozvale Ljevicom, a zapravo su tek puka imitacija…

Piše: Nera Karolina Barbarić

 Ma kako bila pritajena, prisutnost retro komunista potpuno narušava ravnotežu snaga između Desnice i Ljevice, između konzervativaca i onih što bi trebali biti naprednjacima; između onih koji žele očuvati uspostavljeni poredak, jer imaju od njega koristi, i onih koji ga žele zamijeniti, jer od toga pate. Već smo, međutim, u prijašnjem tekstu o populizmu rekli kako između lijevih i desnih postoji svojevrsna erotika. Nema tomu dvojbe, jer ipak su oni pili iz istoga korita, posebno u zemljama stare Europe, gdje je većina lijevih relativno homogena s ekonomskog i socijalnog stajališta  i gdje je vidljivo oživljavanje  pokreta iz tridesetih godina prošloga stoljeća.  No, ta se većina ne može do kraja konstituirati zbog blizine ruske ljevice, sve odanije pravoslavnom komunizmu. U novom postavu, možda više nego prije, zapadnoeuropski komunisti manje bi se brinuli  o unutarnjoj transformaciji društva i “strukturalnim reformama” nego o ideji da postupno svode staru Europu na pratilju Rusije i vode je do situacije polukolonijalnosti, stanja u kojem se danas nalaze neke države Balkana.

Novi stari izvori Ljevice

Zašto uopće dolazi do tih permutacija i zašto je tako teško promijeniti naš politički i društveni softer? Zašto se stvari ponavljaju? Budući da je produktivizam, kult proizvodnje po svaku cijenu, duboko ukorijenjen u institucijama i u kulturi, tu strast potiču liberali i konzervativci, ali i Ljevica, koja je do pojave marksizma bila fascinirana i tehničkim napretkom i masovnom proizvodnjom. Prema nekim filozofima, Ljevica mora uvidjeti svoju ulogu i samokritično razumjeti kako je jedini način da se danas konačno izgradi –  njena ekološka i egalitarna alternativa.

Ljevica, naime, čak i ona antikapitalistička, snosi svoj dio povijesne odgovornosti u suvremenoj ekološkoj krizi. Skrivena predekološka tradicija postoji s lijeve strane još od Jean-Jacquesa Rousseaua, posebice  među anarhistima.  Zavodljivi trend „industrijalizma“  bio je ideološka matrica lijevog produktivizma koji slavi prevlast „proizvođača“ i produktivni rast. Za Saint-Simona (1760-1825) i njegove saintsimoniće novo doba je značilo doba znanstvenika i industrijalaca: smjer društava morao se okrenuti toj eliti za dobrobit svih. Njihov imperativ je tehnološko iskorištavanje svijeta, za mir i socijalni napredak. Marksistička ideologija i  republikanizmi slijedili su dominantne industrijske tendencije. Međutim, u antikapitalističkim krugovima trenutačno  vlada mišljenje kako je Marx ustvari bio veliki  ekološki mislilac, odnosno – kako je bio svjestan štete industrijske proizvodnje, a razlika između grada i ruralnoga područja za njega je značila rušenje mosta koji povezuje čovjeka s prirodom.  Kapitalizam oponaša sve logikom profita i robe, čak i prirode, ali tumačiti  Marxa kao ekologa malo je smiješno. Prije bih se složila s onima koji s današnje povijesne distance vide Marxa kao zagovaratelja kapitalizma s „ljudskim licem“, odnosno – modernim rječnikom rečeno – s licem potrošača. Kakogod, Ljevica Marxa ni dns ne može zaobići…

Jedan od ključnih priloga Marxova i Engelsova “znanstvenog socijalizma” leži u ideji da nastup komunizma pretpostavlja potpuni razvoj kapitalizma i njegovih kontradikcija. Konzervativne elite vjeruju u napredovanje čovječanstva, od kojih bi najviša faza bila industrijska. Oni povezuju politički napredak (opće biračko pravo, predstavnička demokracija …) sa znanstvenim i industrijskim napretkom. Trend je to koji se danas može pratiti i u američkom socijalizmu i progresivizmu.

Kroz povijest Ljevice, međutim, došlo je do brojnih “ekoloških kršenja”. Poznati  geograf  Franz  Schrader (1844-1924) upozoravao je da će čovječanstvo uništiti planet, da je apsolutno potrebno očuvati šume i da će industrijsko doba  dovesti do klimatske katastrofe. Ta briga za prirodu, pronađena je među anarhistima, među znanstvenicima također, ali i u pokretima zaštite okoliša od Kanade do  Rusije, od kojih su se neki pokazali  apolitičnima, drugi su viđeni kao progresivni:  no,  svi su išli  s istim ciljevima – da nešto promijene.

Je li moguća Lenjinova Rusija kao uzor ekologije

Zašto uopće govorimo o ekologiji kada želimo objasniti obrise Druge ljevice? Zato što se danas sve alternativno i napredno trpa u ekologiju. Istina, već pod ruskim carstvom postojala  je jaka mreža udruga za zaštitu prirode. Njeni akteri, čak i oni liberalni, vidjeli su u Revoluciji priliku za nametanjem ekoloških reformi. Dok boljševici žele nacionalizirati zemlju, ruski prirodoslovci, svjesni značenja  privatnog vlasništva, iskorištavaju priliku: uvjeravaju Lenjina da stvori veliku politiku nacionalnih parkova, podrže znanstvenu ekologiju na sveučilištima itd. Ali građanski rat, industrijski imperativi i širenje dogmi uvezenih iz industijske Europe prevladali su kod  Lenjina i Trockog, posebice u totalitarizmu za vrijeme Staljina: ekologiju je tada srušila demijurška ideologija koja je nametala ideju o  „svemoći  čovjeka“  nad društvom i prirodom.

Dvojbena sudbina velikih lijevih stranaka

U svojoj fascinaciji produktivizmom ljevičarski pokreti često prepuštaju kritiku industrijalizma konzervativcima, čak i krajnjoj Desnici. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata  bila je u tom smislu još jedna propuštena prilika. Doduše,  isticalo se kako čovječanstvo ide ekološki smrtonosnim putem, ali s malim učinkom, jer mnoge će lijeve stranke kroz 20. stoljeće silno uživati u riječi „rast“.  Prava prekretnica događa se ipak šezdestih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Zašto? Ubrzavanjem rasta dogodila se ekološka i civilizacijska šteta. Od toga modela počinje zazirati čak i elita, a o tome  najbolje svjedoči  John Kenneth Galbraith u svojoj planetarno popularnoj knjizi Dobro društvo. Izazov lijevih došao je i ovaj put odozdo: studentske pobune protiv rata u Vijetnamu, od američkih kampusa do šezdesetosme, nisu izričito ekološke, već antiautoritarne. No, kritika vojno-industrijskog bujanja i  potrošačkog društva  postavila je temelje globalnoj kritici produktivističkog sustava i njegove štete prirodi, što je tada zbilja puklo s Ljevice i više se nije ograničavalo na pitanja preraspodjele plodova rasta.

Kako se okuplja nova, odnosno Druga ljevica

Ljevica, ma gdje bila,  ovisi o nacionalizacijama i produktivističkoj  ideologiji. Komunističke partije stare Europe (Francuska, Španjolska, npr. ) oduvijek su bile uskraćene za ekološku krizu – za razliku od talijanskog PC-a, koji je od početka sedamdesetih godina gledao ekosocijalistički put. Ta Drugaje čak pozivanje na Tita, čije se ime baš u novije vrijeme često čuje u redovima Druge ljevice!) i ekološki projekt, ostala je bez daha: kad je osvojila određenu hegemoniju, zauzela je mnogo tehnokracije i pokazala svoje u osnovi menadžersko lice. Očit primjer dogodio se u Hrvatskoj, gdje je ponašanje Ljevice, da bi nakon Domovinskog rata pokazala što jači odmak od ruskoga komunizma, nasjelo na floskule sterilne europske Ljevice, koketirajući s desnim političkim idejama. Eto, u toj je baš jednostavnosti razlog zašto je Hrvatska, jedna od balkanskih suverenističkih država, postala polukolonija Europe, koju danas predvodi, kako to voli reći premijer Andrej Plenković, obitelj pučana (izvorno, za politički srodne lijeve stranke recentna novinarska literatura govorila je o obitelji lijevih stranaka; pučani tu sintagmu očito svojataju, pa nije čudno da se njome koriste najviše pridruženi pučani iz balkanskih i bivših kapitalističkih zemalja, gdje se nekadašnja ljevica rascijepala na one na vlasti i one u oporbi – ideje su mijenjane, vokabular je ostao isti!).

No, pravo je pitanje  bi li se Druga ljevica uopće mogla suprotstaviti neoliberalizmu i njegovoj borbi protiv ekologije? U sedamdesetima je bilo nade za alternativu, sve dok neoliberalizam nije krenuo u protunapad kako bi se suzbile demokratske i radničke pobune, diskreditirajući potrošačke udruge ili ekološke aktiviste. Godine 1990., kad  je Berlinski zid pao i rušila se Zavjesa, elita neoliberalizma jurnula je na novu opasnost – ekologiju. Bilo je ekonomske snage da se podrži antiekološka i klimatoskeptična borba. Bilo je, da,  no   neoliberali, poput Trumpa, izmakli su ispod radara Ljevice, koja nema ni toliko svjesnosti o suvremenom društvu da prepozna kako je neoliberalna globalizacija i kriza posljednji stadij evolucije „robnoga društva“.

Ova civilizacija, koju živimo, mi – djeca komunizma,  mnogo je više od ekonomskog ili političkog sustava. Ušla je s mikroelektronskom revolucijom u fazu masovnog samouništenja. Očito je da  smo dužni kritizirati, propitivati ​​ oblike i modele borbe i alternative – ne zbog guštanja u kritici, već zbog želje da se napreduje. Propitivanje ovih praksi i kritika njihovih slabosti mora biti učinjeno sa ciljem da se prepoznaju pravi trenuci i mogućnosti transformacije prema pokretu koji može utjecati na tijek događaja, koji, bez toga, ne daje mnogo razloga za optimizam. To je, dakle, kritika iznutra, a ne iz akademskog tretmana, lažno objektivnog, s vrha svake spoznaje. Razmatrajući razorne sile oslobođene krizom i kapitaliŠto zajedničko imaju danas Rad i Kapital

Tradicionalna ljevica općenito smatra rad ljudskom aktivnošću interakcije s prirodom i njezinim transformacijama, koje je u kapitalizmu uzurpirao  kapital.  Ali, povijesno je rad rastao samo sa sustavom koji se temelji na proizvodnji dobara. Roba je stvar proizvedena za razmjenu, to jest da se ostvari na tržištu; njegov oblik zadovoljenja potreba nije njegova glavna karakteristika, već samo obvezan prolaz. Svrha proizvodnje dobara je ostvarenje viška vrijednosti: od novca (kapitala) stvoriti robom (radnom snagom) još više novca (višak vrijednosti). To je autonomno kretanje novca čiji je apsolutni cilj  – sam novac. Rad je tako postao  ljudska aktivnost pretvaranja novca u novac i ne pokriva apsolutno sve oblike reprodukcije ljudskih društava kroz povijest i sve ljudske kulture. U kapitalizmu, on stvara vrijednost računajući vrijeme proizvodnje i zato ga treba odvojiti, izvući iz stvarnoga, životnoga vremena i preliti u zasebnu sferu, u kojoj vlada logika mjerljiva profita. To što odvojeno od samoga značenja proizvodnje  rad može proizvesti atomsku bombu, profitu  to nije važno…

Industrijska revolucija  je u dugom procesu svodila ljudsku aktivnost na robu, odnosno na objekt koji se slobodno razmjenjuje za druga dobra. Zamislimo stoga primjer sindikata učitelja i prosvjetnih radnika koji su nam – opet nesvjesno – ukazali, pozivajući se na Dostojanstvo  – kako je njihovo nezadovoljstvo uzrokovao odnos prema njihovu radu, koji je (shvaćen kao roba!) podcijenjen!

Ljevica je tradicionalno vezana uz pitanja rada. Kapital se danas ne može jednostavno smatrati parazitom koji iskorištava “dobar” rad “radničke klase”, već specifičnim oblikom organizacije rada koji omogućava njegovom nakupljanju, centraliziranju i ulaganju. U trenutnoj krizi, sukob je, ma kakav bio, „revolucionarni“ ili demokratski, zastario, jer je od posljednje tehnološke revolucije, one mikroelektroničke, produktivnost daleko veća od mogućnosti stvaranja rada i tržišta. U žestokoj utrci pobjednici, sve manje, skupljaju kapital koji više nije uložen u rad, koji  je i dalje jedini oblik stvaranja vrijednosti. Obvezan zakonima tržišnog natjecanja za povećanje produktivnosti, kapital na taj način siječe granu na kojoj sjedi. Upravo je to, a ne mračna i masonska volja, dovelo do eskalacije dugova i špekulacija. Ova eskalacija predstavlja golemu investicijsku operaciju u budućem poslu koji se više neće moći realizirati, a za gatare kriza to može biti brzo,  zbog nastanka financijskih balona koji su nastali pumpanjem rasta i profita.

Država i tržište u bratskom zagrljaju

Koliko god kapital i radna snaga, država i tržište ne predstavljaju dva suprotstavljena projekta, statističke i liberalne tendencije, sučeljavanjem, sudjeluju u izgradnji “tržišnog društva”.  Ipak, sebični pojedinac nije izraz mračne “ljudske prirode”, već preciznog povijesnog ustroja.  U predmodernim društvima  rascjep (između homo ekonomusa i homo politicusa unutar pojedinaca) nije postojao. Umjesto toga, postojalo je kulturno jedinstvo, kojem su bile podvrgnute različite društvene aktivnosti. Moderni sustav robne proizvodnje uništio je taj “svemir” drevnih kultura, a da nije mogao stvoriti kulturološki utemeljen poredak. Umjesto toga, odnos između gospodarstva i društvenog poretka je obrnut: ekonomija više nije funkcija opće kulture, već naprotiv. To znači da ljudi nemaju koheziju, osim ekonomske aktivnosti. Postali su “apstraktni pojedinci” ili “izolirani pojedinci”. Njihova socijalna kohezija negativno utječe na ekonomsku konkurenciju. Kulturno uspostavljeni “svemir” zamijenjen je – novcem.

Država, bila ona demokratska ili totalitarna, tlo je sukoba društva ekonomskih pojedinaca. Kroz državno nasilje osnovano je društvo trgovina, čije porijeklo “nije bilo širenje trgovinskih odnosa, navodno podizanje blagostanja, već novčana žeđ za apsolutističkim državnim aparatom, za financiranjem njihovih vojnih strojeva. (…) Samo bi na taj način novac mogao postati središnji društveni motiv. Naravno, postoje oblici međunarodne trgovine i lokalnog tržišta – i nekapitalistički, ali da nije bilo evolucijskog uopćavanja tih rubnih oblika, koje su postupno upadale u sve društvene odnose“  – kao što kaže Karl Polanyi – „gdje se pojavljuje deus ex machina u obliku državne intervencije ” (prisjetimo se nedavne akcije borgovaca kojima je država utrla put u zaposjedanju tvornice novca, Agrokora).

Svaki pokušaj povratka (ne napretka, već povratka!) u imaginarnu, mitsku „državu blagostanja“ na nacionalnoj ili globalnoj razini beznačajan je za duboku nepovratnost ljudske povijesti.  „Stanje blagostanja“ bilo je nakon svjetskih ratova povezano s posljednjom velikom industrijskom revolucijom, u kojoj je povećanje produktivnosti išlo zajedno sa širenjem radne snage i tržišta. To je zahtijevalo sve veći značaj državne infrastrukture, koja se uvelike financira javnim dugom. Primjerice, racionalizacija i automatizacija u automobilskoj industriji učinili su automobil masovnim potrošačkim proizvodom za koji je trebalo stvoriti prikladnu cestovnu mrežu. Ta je proizvodnja “usisala” mase novih radnika, s ruralnih i kolonijalnih područja, u tvornice, omogućujući im da steknu status građanina. Upravo je taj porast produktivnosti  pojačavao značaj države, ali i omogućio pročišćavanje i uravnoteženje interesa, demokratizaciju.

Međutim, danas je trend dijametralno suprotan. Povećanje produktivnosti u potpunosti je premašilo rast radne snage i tržišta. Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća sve je više nacionalnih gospodarstava isključeno iz utrke i nemaju se šanse vratiti u “zajednicu konkurenata”. Čak su i dalje pobjedničke nacije okupljene ovom evolucijom, a iza prekrasnih izloga supercentara pojačavaju bijedu i isključenost te crtaju perspektivu postmodernih društava opustošenih zakonima natjecanja. Dok je država i dalje opći okvir koji osigurava funkcioniranje ovoga sukoba, “gubitnici” se vide na izlazu iz tvornica  koje ih više ne trebaju, a društvo ima sve manje veze sa svojom sudbinom. To je, naravno, socijalni proces koji možda nije istinit u svakom pojedinačnom slučaju, ali azil i imigracijska politika, demontaža sustava socijalne skrbi itd. –  najbolji su znakovi ovoga trenda.

Demokracija kao kruna divljeg kapitalizma

Demokracija, dakle, nije antimodel ovoga divljeg kapitalizma, već njegov najrazvijeniji, krunski  oblik. “Ljudi” koji u njemu “vladaju” nisu ništa drugo do zajednica monetarnih likova, privatnih vlasnika koji se nazivaju građanima, subjekata s istim osnovnim pravima.  Samo priznanje drugoga kao jednakog omogućava sklapanje ugovora, razmjenu robe sa slobodnom konkurencijom. Demokracija i ljudska prava formalne su funkcije, pravila i obredi robnog fetišizma. Ovaj oblik univerzalizma objedinjuje se matematičkim izjednačavanjem kojim jedan čovjek vrijedi jedan glas i trpi od apstraktnih  ideja  (sloboda, jednakost, pravda). Tako je, eto, rođena “ispravna osoba”, “apstraktni čovjek” – izvođač idealnih slika; on igra svoje uzastopne uloge kao radnik, potrošač, demokrat, građanin …  No, takav čovjek nije uspostavljen preko noći…

Danas, kada je trgovački automatizam u krizi, demokratska utopija je izgubila dah i sve je očitije da kvalitativna promjena nije moguća kroz njezine institucije. Malo više poreza ovdje, malo više prava tamo, sve se to čini nerazmjerno smiješno u odnosu na probleme koji se moraju riješiti, a koji utječu na same osnovne strukture demokracije. Nećemo vjerovati da će sve to, praćeno ratovima na periferiji, gdje nam kriza, već pokazuje pravo lice budućnosti naše lijepe civilizacije, oživjeti novu demokratsku eru. Nijedna svjesna regulacija ne može obnoviti društvo napravljeno nesvjesnim zakonima tržišnog fetišizma.
Ako u jednom prevladava racionalnost, u drugom razumnost; ako u jednom vladaju zakoni konkurencije, u drugom žive zajednica, obitelj. Štoviše, jedan se obično pripisuje muškarcu (ili muževnom), a drugi ženi (ili ženki). Ali ni ovaj rascjep nije sličan “prirodnim zakonima”.  Privatni život je monstruozni izraz želje za životom, precizno lišen svakog zadržavanja na vanjskim zidovima obiteljske kuće ili individualne konzumacije. U trenutnoj krizi granice između tih različitih kategorija postaju nešto zamagljenije, manje uočljive. Produktivnost i konkurencija čine njihov ulazak u privatni život, obitelj (čak i ona mala) se raspada, žene rade,imigracije itd. No, umjesto da bude oslobođenja, ova tendencija pokazuje zaoštravanje društvenih odnosa i rat pojedinaca protiv svih ostalih. U pozadini, strukture ne samo da ostaju netaknute, već se prilagođavaju sve divljem kapitalizmu, u kojem sada opstanak postaje luksuz.  Alternativa na tržištu nije alternativa tržištu, a kvalitetna roba nema nikakve veze s kvalitetom života. Iako se proizvodnja površno prilagođava potražnji za kvalitetom, čiji zahtjevi i inovacije joj često  omogućuju stvaranje novih oblika i jačanje konkurencije, potražnjom duboko dominira način proizvodnje i distribucije.

Bogatstvo i bijeda u istom košu…

Što uopće mislimo pod bogatstvom? Kako se proizvodi i konzumira, na koji način je organizirano njegovo stvaranje i distribucija? Bogatstvo današnjice nije usporedivo s bogatstvom srednjega vijeka, jer ne postoji zajednička mjera. Uskoro bi neko ozbiljno istraživanje moglo pokazati da povijest kapitalizma nikada nije povećavala kvalitetu života. Bogatstvo društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje najavljuje se kao golemo nakupljanje dobara. Marx je govorio da ovo bogatstvo potpuno zanemaruje senzorne strane njegove uporabe. To je “mrtvi kapital”, “apstraktno vrijeme”. To je bogatstvo uništenja i otuđenosti čovjeka i njegove okoline, jer je zastupljen njegovim fetišom – novcem, što je i njegov jedini cilj. Nema smisla tražiti pravednu raspodjelu bogatstva jer je riječ o radikalnoj transformaciji samoga  bogatstva, prema kriterijima koji su izravno povezani sa životom.

To znači samo jedno: bogatstvo društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje obećava neizmjerno gomilanje laži. Gdje i laž predstavlja novac, novac koji dalje ne predstavlja ništa više od nagomilavanja “mrtvog rada”: to je pravi oblik apstrakcije, jer gotovo se odvaja od svoje supstancije. Nijedan politički volonterizam ne može preokrenuti ta kretanja unutar kapitalističkog sustava vrijednosti: oslobađanje ili otkazivanje duga npr. Grčke  bio bi zavoj na drvenoj nozi i neće stvoriti nikakav pravedni kug. Treći svijet je izgubio bitku na kapitalističkom polju i nikada neće biti konkurentan na svjetskom tržištu. Drugi su već prije slijedili taj put (bivši komunistički blok!) i ti njihovi sukcesivni bankroti ne najavljuju ništa osim dominacije samog globalnoga kapitalizma.

Špekulativno bogatstvo, koje upravo živi naša civilizacija, nije stvarno bogatstvo, već je samo neizmjerna simulacija. To je, modernije rečno – virtualno bogatstvo, prepuno balona. No, kapitalizam ga je proizveo iz potrebe za opstankom i bez njega bi morao priznati svoj bankrot. Nećemo se moći suprotstaviti toj „potpunoj laži“ rastom  poput špekulacija, međunarodne nadležnosti ili „povratka na posao“ i „poštenog“ novca. Kriza kapitalizma neće zaustaviti krivicu ili olakšavanje ili iskorjenjivanje dugova.

I ne, ovdje neće biti moguće pomoć „posuditi“ od lenjinista. Ni jedno obećanje za napredak neće vratiti mase organizacijama u vrijeme kada se masovno društvo za proizvodnju i potrošnju počinje raspadati. U univerzalnim utopijama univerzalno ne uništava toliko koliko ton čini utopija: utopija nas tjera da vjerujemo u ideju koju treba realizirati i koja bi, dakle, unaprijed vrijedila za sve.  Kritika i negacija onoga što nam se nameće kao fatalistička stvarnost, kao nepremostiv okvir, predstavlja prvi korak bilo kakve promjene.  Drugo pitanje se tiče istog problema: ako više ne može biti idealna apstraktna slika, ona mora postati trajni rezultat sučeljavanja procesa nužnosti i traženja mogućnosti.

Što nam poručuje štrajk prosvjetara?

Kao ljevičari, i sindikati su na neko vrijeme bili izgubili osjećaj za stvarnost. Mnogo je uzroka nestanka Ljevice iz naših života i naše stvarnosti. Glavni je ipak odnos prema radu, uz gubitak ‘lijevih uporišta’ u korist Desnice. Najozbilnije što se može učiniti je – nadati se novim političkim subjektima koji bi mogli kanalizirati snage umjerene ljevice. Njihovi međusobni razgovori nas iscrpljuju, ne samo zato što se situacija stalno pogoršava, već zato što konkretni razlozi za poraz postoje, vidljivi su na ulici, a pokretanje kolektivnog razmišljanja postao je hobi starih sindikalnih struktura, kojima je vrijeme otići.

Uzroci nestanka tradicionalne ljevice – a nestala je! – vidljivi su iz najbanalnijih grafita, do iznimno štetnih zakonskih odredbi po naciju i realno gospodarstvo. Aktualna Desnica, naravno, to nije ni primijetila. Kako bi primijetila da njena suprotnost ne postoji?  Nažalost, za to nisu krivi oni, već tržište rada, jer nisu pripremljeni za skok koji je prepisan iz nekih tamo drugih iskustava. Rad je u modernom svijetu jedna od glavnih tema onoga što se tumači kao “lijevo”. U stvarnosti, još se uvijek u nas to povezuje s komunizmom i tim nekim vremenima, zbog čega je SDP izgubio vjerodostojnost Ljevice, i sa sindikatima počeo komunicirati kao s konkurencijom. Sindikalni instrument bio je sredstvo konkretnog kontakta Ljevice i birača, način svakidašnjeg  stvaranja kulture pomoći u odnosu na kapital. Tema rada upravo je ono zbog čega je najveća stranka lijevog centra postala neproduktivna. Dogodilo se to iz dva razloga: iz ofanzive i iz obrane. Obrambeno je to što, kako se kapitalizam temelji na povjerenju i na mitologiji blagostanja, kad se dostignu određene razine nejednakosti i slabost je toliko raširena, sama ideja kapitalizma ne može opstati. Kapitalizam djeluje i daje sve od sebe, odnosno proizvodi inovaciju kada je potaknut smanjenjem nejednakosti. U ovoj povijesnoj fazi nije bilo dovoljno pritiska: suočavanje s nejednakostima znači traženje profita u inovacijama, manje u iskorištavanju.

Tehnološko ubrzanje posljednjih desetljeća također je igralo važnu ulogu u utvrđivanju neravnoteža, koje nisu zapisane u tehnologiji, naprotiv. Informacijska tehnologija ima rašireni potencijal znanja i jako je pridonijela određivanju vrlo jake koncentracije moći – mislim na Sedam Digitalnih Sestara, poput Facebooka, Amazona, Googlea & Co. – i to je zato što su doneseni pogrešni politički izbori. Dopustili smo da Internet postane vlasništvo korporacija, tolerirajući Zuckerbergu ono što u 20.  stoljeću ne bi bilo tolerirano. Nije korištena javna moć za suzbijanje monopola stvaranjem javnih poduzeća, koja su povijesno sredstvo konkurencije privatnim tvrtkama. I na kraju, podržali smo iscrpljivanje prava intelektualnog vlasništva, omogućujući osjetljivu ravnotežu između privatnog vlasništva nad znanjem i mogućnosti da ga učinimo dostupnim svima..

Riječ je o rješenjima koja zahtijevaju kolektivnu volju, koja se posljednjih godina malo vidi. Nadalje, SAD igraju važnu ulogu među novim velikanima ekonomije, koji do sada nisu učinili mnogo. Važno je to razumjeti, jer jedan od alibija, koji je prošao čak i unutar lijeve i desne sredine u posljednjih 30 godina, nije puno toga što se moglo učiniti jer je jedina razina bila međunarodna i prejaka za njihove snage. Ne samo da je to lažna motivacija, već objašnjava samoubilačko suzdržavanje nove ili Druge ljevice u nas i u Europi.

Pravo je pitanje zašto se Ljevica toliko boji govoriti o kapitalističkoj reformi ili čak poduzimati minimalne radnje potrebne za zaustavljanje monopola? Europska socijaldemokratska skupina izradila je dokument pod nazivom “Održiva ravnopravnost” – i to je vrlo radikalan tekst. No, mnoge su stranke iz obitelji lijevih odlučile dalje raditi  po svome. Umjerena ljevica, što je kao naziv ustvari eufemizam za bivše komuniste, prva se odriče zajedničkih akata europske ljevice. Prvi razlog je kulturološki: naime, prije 30 godina, a ne jučer, mnoge socijaldemokratske stranke ubrale su ideologiju tipa „nema alternative: kapitalizam je jedan, moramo raditi na margini da bismo ga učinili malo manje lošim“.  Drugi razlog ima veze s vladajućim klasama: oni koji su se pojavili u ovih 30 godina izabrani su na valu sadašnjih uvjerenja. Većina subjekata ovih stranaka nije sposobna imati viziju. Prije trideset godina, ukratko, postojao je problem vjerovanja, a danas je to problem sposobnost vladajuće klase.

Kako prepoznati Drugu ljevicu

Ipak, moglo bi se reći da Druga ljevica ipak fermentira. Očituje se to u organizacijama građana. Nije slučajno što ima toliko foruma  u liberalnom, ali i katoličkom svijetu, pod važnim, teškim pritiskom aktualnog Pape, koji se našao s golemom težinom na ramenima i čije djelovanje oslobađa energiju u katoličkom svijetu. Uloga Pape u današnjem trenutku nije dovoljno valorizirana, jer papa Franjo, jednostavno rečeno, je prvi Papa koji pripada strukturi moderne ljevice. Zašto? I kako? Prije trideset godina, kada se urušio komunizam, nestala je tzv. tradicionalna ljevica, a na njeno mjesto zasjela je Katolička i Pravoslavna crkva. Za vrijeme pape Ivana Pavla II još nije bio razgovjetan proces odmicanja od krute Desnice, pa ni za vrijeme Benedikta XVI, koji je ustoličen kao produžena ruka masonerije. Papa Franjo uveo je modernu ljevicu na mala vrata u Katoličku crkvu. Ali na taj način i pokazao vrlo važnu stvar – da se Ljevica u svijetu rascjepkala i poprimila nova obilježja, pa je katolička ljevica, primjerice, drugačija od pravoslavne, od europske ili židovske ljevice itd. Međutim, da bi se u potpunosti shvatilo o čemu je riječ, valja znati da europski mediji često ističu kako su  katolici “u pravu”, kako su oni branitelji  obiteljskog morala.  Ipak, protestanti bi radije bili pravi ljevičari, i bliži su svjetovnim idejama. Po njima, Druga  ljevica je prava, jer je antireligijska (točnije antikatolička! ).

U Rusiji je tako Pravoslavna crkva dovela Putina na vlast, ali mu je dala okvir za ljevičarenje. Nacionalno-boljševička stranka i ruska krajnja ljevica, radikalna,  nastavili su slijediti vlastite ciljeve, vjerujući da će međusobnom suradnjom  izvući neku političku korist. Stvaraju nove platforme političkog djelovanja kako bi na kraju prevladala neka margina na nacionalnoj političkoj sceni. U tom su smislu obje strane uspjele postići neki uspjeh. Novi lijevi radikalizam također osvaja ruski prostor, a u svojim platformama dotiče se  –  gle čuda! – obrazovanja, tvrdeći kako radikalne ideje treba unijeti u razrede.

 

Što nam može ponuditi Druga ljevica

Nema dvojbe da se otvara zanimljiva prilika za Drugu ljevicu, a to je savez sa značajnim dijelovima one poslovne zajednice koja ne želi autoritarni svijet i koja sporo reagira, koristi prednosti lošega svijeta i sada vidi degeneraciju. S druge strane, ekonomisti ( to je liberalna novina!), koji su pisali radikalne stvari o potrebi promjene tržišta, spremni su akumulirati  nezadovoljstvo i pretvoriti  ga u pozitivan naboj za reakciju. Je li poslovna zajednica zaista shvatila da je potrebno prijeći inicijative poput društvene odgovornosti? (Opet moramo naglasiti kako domaća gospodarska scena reagira na lijeva kretanja, pa spomenuti činjenicu da su za štrajka prosvjetara reagirali i poslovni krugovi, koji su se solidarizirali sa štrajkom, i naglasili kako će odbiti platiti porez na nekoliko dana. Znači, prepoznaje se trenutak…) Postoji dio poslovnoga svijeta koji otvoreno kaže da se to ne može učiniti. To nisu umjerena djela, to je samo vrijeme da se prihvate značajne promjene. U Sjedinjenim Američkim Državama i u anglosaksonskom svijetu općenito ima više strasti u tom pogledu, ali ima i posvuda u staroj Europi, u Istočnoj Europi i po balkanskim zemljama: ono što nikada nije bila avangarda, danas u poduzetničkoj organizaciji  postoji  kao pažnja koja nikad prije nije viđena. U tome svakako prednjače sindikati, za koje je prije točno 30 godina Egon Bahr, prvo vatreni komunist, a onda čelnik SPD-a, neposredno prije nego će nagovoriti Helmuta Kolha da sruši Zid, rekao kako su „sindikati nova europska ljevica“. Možda je bio u pravu. Naime, sve je očitije da se sindikati slažu, razumiju, sve manje gledaju samo svoja posla, udružuju se, slažu se o potrebi aktivnog strateškog sudjelovanja radnika u kompanijama: to je važan znak, točka opreza i za poduzetnike. Radu se mora  dati značajna riječ u strateškim poslovnim odlukama. Ipak, umnogome sindikati još uvijek predstavljaju „ukras“ lijevim strankama. Kao, primjerice, u Hrvatskoj, gdje SDP sindikate vidi kao štetočine, što više govori o SDP-u nego o sindikatima.

Kad je o pravoj novoj ili Drugoj ljevici riječ, faktor koji se nipošto ne smije zanemariti – jest stari dobri  bijes, ogorčenost koja dovodi do reakcije. Ondje se krije iznimna energija…