Kuršum

Robertu Rokliceru

to odrastanje stvarnosti
kad sredio je sobu kao svemir
gumno bogova
majica je na stolcu i bokserice
hlače na krevetu
stare igračke po kutovima
cipele gurnute ispod ormara
knjige se vuku po podu
rukav jakne visi s televizora
treba sredit sobu,
treba sredit unutrašnje zvijezde
pa se odjednom zaigrao s puškom
i odložio je na noćni ormarić
ima puno mrtvog hoda u tome čekanju
da se nešto dogodi i da se stvari urede
cipele obuju a onda izuju,
hlače navuku a onda skinu za počinak
ima neki jaki razlog za to
ljubav se neprimjetno odšuljala
ne prikupivši dovoljno dokaza
jednostavno je tužan dok gleda svoju sjenu na zidu
čuje unaprijed svoje korake
i dodijalo mu je to ponavljanje
kruženje u prazno
cvijet nije isti u ponedjeljak,
srijedu i petak
kad prespava na nesnosnoj vrućini
probudi se smežuranih latica
i sve nesreće svijeta prespavao bi možda
spokojno na ljetnom zraku
ali ne i svoju bol.