Bilo je i biti će mnogih uništenja čovječanstva… i ono će kao dijete morati da
otpočinje uvijek iznova, ne znajući šta je bilo prije njega…[1]. Mitski, davno
izgubljeni kontinent one strane Heraklovih stupova a koji je progutalo more u samo
jednom strašnom danu i jednoj strašnoj noći[2] motivsko-tematska je okupacija
mnogih historiografa, pisaca, pjesnika i mnogih drugih kroz povijest Zapadne
civilizacije, u čijem je samom tkivu upisana ta eshatološka potreba za linearnim
tokom a čije je krajnje ishodište svojevrsna „transgresivna katastrofa“. Kažem
transgresivna, jer implicira svojevrsni proboj u onostrano, bilo to u religijskoteološkom smislu, tragičkom ili utopijskom. Moguće koordinate tog izgubljenog
kontinenta, kroz povijest i razne interpretacije, obuhvatile su svaki komadić naše
planete, i ako se pozornije vratimo Platonovim tekstovima Timej i Kritija, lako
možemo doći do zaključka na koji je poentirao i sam Borislav Pekić u predgovoru
romana Atlantida (dijelu antropološke trilogije Besnilo – Atlantida – 1999.), kako
Platon govori o Atlantidi kao svetu, a o Atlantiđanima kao o čovečanstvu[3]
upućujući na opis iz Kritije gdje Platon piše kako je nekada nastavala zemlju
najplemenitija rasa ljudi koja je ikada živela…[4] . Navedena teza nam, kao i samom
Borislavu Pekiću, pruža legitimitet da se, slijedeći maštu bar koliko poštujemo
očiglednosti realnog sveta od kojih živimo[5], poigramo unutar kulturalnog
imaginarija naše Zapadne civilizacije, i živeći u ovim nejasnim i turbulentnim
vremenima, kada nas sa svih strana obasipaju apokaliptičke slike raznih nasilnih
prosvjeda (od onih u Hong Kongu do onih u Peruu), konstantnih upozorenja o
nadolazećim katastrofama – od ekološke do društveno-političke – (na koje gotovo
redovito možemo naići u medijima) pa do općenitog i generalnog nepovjerenja u
budućnost i nezadovoljstva. Vjera u demokraciju koja je preplavila Europsku
intelektualnu elitu urušavanjem Berlinskog zida 1989. godine već je početkom novog
milenija uvelike oslabjela bujajućim razočaranjem u kapitalizam i demokratske
procese. Izazovi suvremenog društva, koje je Richard Munch u svome djelu
Globalna dinamika i lokalni svjetovi života vješto sumirao kroz pitanje može li se s
one strane nacionalnih država, na nadnacionalnoj i globalnoj razini, iznova dovesti
pod nadzor ekološka, socijalna i kulturna razorna snaga svjetskog kapitalizma[6] a s
obzirom na sve očitiju svijest da država ne može zaštititi svoje građane od vanjskih
učinaka odluka drugih aktera ili lančanih reakcija[7] ponovno izaziva zveckanje
noževa u kuhinjskim kredencima Starog kontinenta i dovodi u pitanje svojevrsnu
suvremenu desakraliziranu inačicu Atlantide – Europsku uniju.
U svom glasovitom eseju Kraj povijesti ? Francis Fukuyama je, vodeći se Hegelovim
shvaćanjem povijesti kao teleološkim procesom iznio viziju povijesti kao
progresivističke i evolutivne, i čiji je cilj, određen kao ostvarenje slobode u spoju sa
neodoljivom silom pravde i civilnim ustavom, napokon bliži svome ostvarenju u
onome što je Fukuyama vidio kao taj konačni iskorak prema vječnosti – liberalnoj
demokraciji. No, ako je već i zabijen Glogov kolac u dva velika i katastrofalna velika
narativa – fašizam i komunizam – i samim time opasnost od njihovog ponovnog
(auto)generiranja reducirana na minimum, to i dalje ne označava kako je ovaj trenutni
spoj kapitalizma i liberalne demokracije najbolje i jedino rješenje. Dovoljno je samo
se osvrnuti na Kinu ili Indiju, u kojima kapitalizam cvate, no upravo zahvaljujući tzv.
konfucijanskim „azijskim vrijednostima“. Također, uz destruktivno djelovanje
kapitalizma, moguće je detektirati i ono što Slavoj Žižek naziva tri procesa
proletarizacije izazvana zastrašujućom prijetnjom ekološke katastrofe,
neadekvatnosšću privatnog vlasništva za takozvano “intelektualno vlasništvo” i
društveno-etičke implikacije novog tehno-znanstvenog razvitka.[8] Demokratski
procesi sve više ne zadovoljavaju realne potrebe vlastitog demosa što je vidljivo i u
sve manjoj participaciji građana u izborima te povećanoj sklonosti za populističkim
instant rješenjima. Jaz između političkih elita i „običnih“ građana izaziva sve veći
osjećaj otuđenosti od državnih institucija i unutar te „praznine“ moguće je zapaziti
koroziju koncepta liberalne demokracije kao takve. Kako to naglašava Colin Crouch
u poglavlju Zašto postdemokracija?: Demokracija napreduje kada mase imaju
mogućnost aktivnog sudjelovanja u definiranju prioriteta javnog života, ne samo
preko glasovanja nego i putem rasprave i preko autonomnih organizacija; kad se
masa aktivno koristi tim mogućnostima; kad elita nije u stanju kontrolirati i ublažiti
način na koji se o tim pitanjima raspravlja[9]. Naravno, ambiciozno je očekivati da
će veliki broj ljudi participirati u demokratskim procesima na opisani način, no,
također činjenica da sve veći broj radije bira poziciju pasivnih agensa koji svoju
političku volju eventualno iskazuju svakih četiri godine na izborima, također je
krajnost suprotnog pola. Dodamo li ovome i konzumerističku ideologiju koja od
subjekta čini običnog aktera unutar kapitalostičko-potrošačke mašinerije, pred nama
se počinje materijalizirati ono što je još Nietzsche nazvao posljednjim čovjekom čija
je osnovna paradigma opisana u Zaratustrinom govoru: Malo otrova tu i tamo: to
stvara ugodne snove. I naposljetku puno otrova, za ugodno umiranje[10] . Ako bismo
se poigrali i pokušali zamisliti kako suvremeni pojedinac zamišlja Atlantidu, ne bi li
to bilo nešto nalik na obestrašćen, dekofeiniziran svijet u kojemu svatko ima svoju
željicu za dan i svoju željicu za noć: ali [i]štuj[e] zdravlje[11]?
No, ne dolazi li time suvremeni pojedinac, uhvaćen u Gilliamskoj viziji fetišiziranih
birokratskih sustava, robe i robne razmjene, u stanje onoga što je 1962. Herbert
Marcuse u svome Čovjeku jedne dimenzije govoreći o seksualnoj revoluciji nazvao
represivnom desublimacijom a koju je u djelu Eros i civilizacija opisao kao:
opterećenje spolnosti u vidovima i oblicima koji smanjuju i slabe erotsku energiju i u
tome procesu spolnost prelazi u ranije zabranjene dimenzije i odnose. Međutim,
umjesto da se ponovno stvore te dimenzije i odnosi u predodžbama načela užitka,
učvršćuje se suprotna težnja: načelo stvarnosti širi svoju vlast nad Erosom[12].
Napose, nemogućnost zadovoljenja potreba izvan načela stvarnosti vodi prema
porastu agresije koja se kanalizira prema stvarnom ili imaginarnom neprijatelju
društva. Stoga, ne čini li se suvremeni pojedinac nalik na svojevrstan biomehanički
stroj uvjetovan da participira u kružnom gibanju robne razmjene unutar okvira
vlastitog društvenog položaja ? Pa ne čudi stoga sve veći izboj nasilja diljem Europe
u obliku prosvjeda (Pariz, London), šovinizma, rasizma, a koji u svojoj osnovi sve
više nalikuju na karnevaleskno izokretanje društvenih vrijednosti bez ikakvog
egalitarnog potencijala; nasilje per se. Napose je zanimljivo gledati reakcije na te
fenomene, doduše, ovisno o ideološkom spektru onih koji na njih reagiraju, a koje su
uglavnom pokušaji objektivnog sagledavanja uvjeta koji su do njih doveli, no
zanemarujući njihovu subjektivnu dimenziju.
Stoga, ako bismo transponirali priču o Atlantidi u suvremenu stvarnost, onda je lako
moguće zamisliti kako bi se ona, zaodjenuta u postmoderno ruho, u obliku
simulakruma rastočila u bezbrojne partikularne koordinate žudnje svakog pojedinog
društva. No, s obzirom da je ona unutar kulturalnog imaginarija ovijena u mistiku
vlastitog katastrofalnog nestanka, nekako je lako zamisliti kako se iz njene predodžbe
uzdiže Benjaminov anđeo povijesti kao svojevrsno mišljenje onkraj povijesti kao
jedinog preživjelog stanovnika te (alegorijske) zemlje: Postoji jedna Kleeova slika
koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da s upravo
pokušava udaljiti od onoga što skamenjeno gleda. Oči su mu razrogačene, usta širim
otvorena, a njegova krila raširena. Tako mora izgledati anđeo povijesti. Svoje je lice
okrenuo prošlosti. Tamo gdje nama izgleda kao da postoji čitav lanac događanja on
tu vidi jednu jedinu katastrofu koja neprestano gomila ruševine na ruševine. On bi,
istina, najradije zastao, probudio mrtve i posložio sve porušeno. Ali jak vihor puše iz
raja tako silovito i udara u njegova krila da ih on ne može više zatvoriti. Vihor ih bez
prestanka tjera u budućnost kojoj je anđeo okrenuo leđa dok gomila ruševina pred
njim raste do u nebo. To što mi nazivamo napretkom zapravo je ovaj vihor[13].
Taj rakurs onkraj povijesti Benjaminova je reakcija na tehnološko ozbiljenje svijeta
koji se očituje u svojoj necjelovitosti i podvojenosti unutar koherentnog poretka
označavanja. Angelus novus tako je svojevrsna melankolija koja se očituje u gubitku
ili raspadu aure na kraju povijesti gdje ostaju samo maske; tijela su žrtvovana logici
društvenog napretka. Razvoj tehnološkog društva zaogrnut je u kapitalistički
imperativ za gomilanjem i ekspanzijom. No, inherentne granice koje prijete i
onemogućavaju razvoj takvog sustava ab infinitum ujedno su i granice prostora
tekovina prava i sloboda imanentnih liberalnoj demokraciji. Možda se i može
pretpostaviti kako su velike globalne sile zašle u svoj post historijsku fazu, pa je
prijetnja globalnim sukobima nalik na one prošlog stoljeća relativno mala, no, izazovi
poput društveno etičkih implikacija novog tehno znanstvenog razvitka ili nadiruće
ekološke katastrofe nameću nam činjenicu kako se nalazimo pred nečime s čime se
do sada nismo još susreli. Razdoblje u kojemu se nalazimo, a koje se sve više
obuhvaća nazivom antropocen, prvi je trenutak u povijesti čovječanstva u kojemu
sam čovjek postaje aktivni dio geoloških procesa na Zemlji. Granice naše slobode,
kako to poentira Žižek, globalnim zagrijavanjem postaju opipljive, i svojevrstan su
paradoksalan rezultat eksponencijalnog rasta naše slobode i moći. Kako bilo, u
osnovi apokaliptično je samo posljednja stanica na linearnoj vremenskoj lenti,
vrijeme kraja vremena. Tek ukidanjem te linearnost i prihvaćanjem nužnosti
nadolazeće budućnosti, otvara se prostor mogućnosti i djelovanja. Kako to zgodno
poentira Žižek: umjesto da kažemo “budućnost je još uvijek otvorena, još uvijek ima
vremena za djelovanje i prevenciju najgorega”, katastrofu treba prihvatiti kao
neizbježnu i zatim retroaktivno poništiti ono što je već “zapisano u zvijezdama” kao
naša sudbina[14].

————————————————
[1] Platon. Timaj. Beograd : Mladost, 1981.
[2] Ibid.
[3] Pekić, Borislav. Atlantida. Zagreb : Znanje, 1988.
[4] Platon. Meneksen ; Fileb ; Kritija. Beograd : Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1983.
[5] Pekić, Borislav. Atlantida. Zagreb : Znanje, 1988.
[6] Munch, Richard, Globale Dynamik – lokale Lebenswelten, Frankfurt a/M., 1998.
[7] Habermas, Jürgen, Eseji o Europi : s prilozima Dietera Grimma i Hansa Vorländera, Zagreb :
Školska knjiga,
2008.
[8] Žižek. Slavoj. Živjeti na kraju vremena. Zaprešić : Fraktura, 2012.
[9] Crouch, Colin. Postdemokracija. Zagreb : Izvori, 2007.
[10] Nietzsche, Friedrich Wilhelm. Tako je govorio Zaratustra. Zagreb : Mladost, 1980.
[11] Ibid.
[12] Marcuse, Herbert Eros i civilizacija : filozofsko istraživanje Freuda. Zagreb : Naprijed, 1965.
[13] Benjamin, Walter. Novi anđeo. Zagreb : Izdanja Antibarbarus, 2008.
[14] Žižek. Slavoj. Živjeti na kraju vremena. Zaprešić : Fraktura, 2012.