Razgovarajući s prijateljima iz cijele regije, čula sam različita mišljenja o festivalima danas, od onih da su festivali izgubili svaki smisao do onih da su to smotre rada i prilika da netko pokaže koliko uistinu vrijedi. Sjetih se da smo odrastali uz različite festivale – kazališne, glazbene, književne, dječje, domaće radinosti itd. I radovali smo im se, posjećivali ih. Zahvaljujući njima, mnogi neafirmirani umjetnici ili izvođači dobili su priliku da im se ime čuje u javnosti. U Bosni i Hercegovini danas su najpopularniji filmski festivali i čini mi se da je sedma umjetnost najprijemčivija ljudima s ovih prostora. Za njima slijede kazališni i glazbeni festivali. A književni?
Živim u gradu u kojem je još polovicom prošlog stoljeća utemeljena smotra poetskog stvaralaštva na kojoj su se okupljali pisci i pjesnici iz cijele bivše Jugoslavije, pa i drugih zemalja. U to vrijeme, mladi su napamet znali stihove omiljenih pjesnika, a publika je rado dolazila i pratila autore koji kazuju svoju poeziju. Ta književna tradicija se manje-više uspješno održala do danas. Još uvijek se održavaju smotre književnog stvaralaštva, ali više nisu posjećene – nema ni mnogo zainteresiranih pisaca za sudjelovanje na njima, a ni publike. Neki će reći da su tome krive književne nagrade koje su volšebno dospjele u pogrešne ruke (tko gubi ima pravo da se ljuti), drugi će okriviti smanjenje dotacija za književnost te ih tako okarakterizirati kao svođenje autora koji se promiču na uzak krug uvijek istih ljudi, treći će reći da takve manifestacije više nikog ne zanimaju jer su današnji influenceri osobe s YouTubea, četvrti da čitaju knjige ali u tišini sobe i za sebe kako bi se odmorili, opustili i pobjegli od predinamičnog životnog tempa te da nemaju vremena za posjećivanje takvih manifestacija.
Ipak, književni festivali se i dalje održavaju. I dobro je što je tako. Ma kako gledali na njih, oni su prilika za susret kolega i živu riječ, za razmjenu mišljenja i izravan kontakt s ljudima drukčijeg senzibiliteta, ali i za dogovaranje budućih projekata. Gornjogradski književni festival poseban je po tome što ga organiziraju pisci za pisce te nema komercijalni ili strogo elitistički karakter. Ove godine održan je sedmi puta 29. i 30. studenog na istoj lokaciji – na zagrebačkom Gornjem gradu po kojem i nosi ime, jer je ta stara gradska jezgra oduvijek bila stjecište umjetnika. Samim time ne čudi što na njemu sudjeluju pisci kojima su grad i urbani život u središtu stvaralaštva. Pred njih je ove godine postavljen poseban zadatak – napisati tekst uz stih „Brate moj s Atlantide“ iz pjesme Atlantida koju Mile Kekin pjeva s Bajagom. Budući da je Atlantida utopijska tema, dostavljeni radovi nisu imali ideološke odrednice te je u piscima progovorilo njihovo intimno viđenje idealnog, ali i ono asocijativno o nestalom, prošlom. Napisano su imali priliku govoriti od 19.00 sati u Cunkušu, uz moderiranje Žarka Jovanovskog, a nakon kraćeg obraćanja idejnog pokretača festivala Marijana Grakalića. U Cinkušu smo tu noć slušali: Dražena Katunarića, Lili Koci, Zvonimira Friganovića, Marijanu Mrvoš, Bosiljka Domazeta, Lidiju Puđak, Žarka Prodanovića, Kseniju Kancijan, Ljubicu Ribić, Milana Novaka, Ivanku Blažević Kiš, Željka Buklijaša, Helenu Berden, Jovu Mraovića, Nikolu Gamileca, Neru Karolinu Barbarić,  Ljiljanu Lipovac, Gorana Matića, Tamaru Čapelj te moderatora Žarka Jovanovskog i urednika Zbornika sedmog gornjogradskog književnog festivala Marijana Grakalića. Za melodijski predah pobrinuli su se Milko Kiš na gitari i glasom, isto kao i Dražen Čučurić i Božo Cakić te svojim nezaboravnim baritonom Neven Palaček Papageno.
Drugi dan festivala počeo je u 12.00 sati, a gdje drugo do Pod starim krovovima, tamo gdje se svake subote okupljaju pjesnici na Jutru poezije. Susret je počeo službenom dodjelom Zagrebačke književne nagrade Zvonimir Milčec 2019., koja je ove godine posthumno pripala zagrebačkom pjesniku, pripovjedaču, esejistu, književnom kritičaru i novinaru Seadu Begoviću. Nakon uvodnog obraćanja Marijana Grakalića i iznošenja biografskih podataka, nagrada u obliku plakete i grafike slikara Matije Skurijenija uručena je Seadovim unucima od Ane Milčec, kćeri Zvonimira Milčeca, a u pratnji njihove majke. Potom je Marijana Rukavina Jerkić pročitala svoj sjajni osvrt na Begovićevu poeziju, a Dražen Katunarić i  Dijana Burazer su nas podrobnije upoznala o poetici. Uslijedilo je čitanje Seadove poezije, za što su se potrudili Enes Kišević, Dražen Katunarić, Ljiljana Dimova i drugi pjesnici. Pošto smo poslušali izbor iz Begovićeve poezije, nastupili su brojni pjesnici koji su došli odati počast ovom vrsnom liričaru koji za života nije bio nagrađen.
Time je sedmo izdanje Gornjogradskog književnog festivala završeno u toplom, prijateljskom ozračju, onako kako smo i navikli od organizatora ove manifestacije – uvijek s dimenzijom ljudskosti pisaca za pisce.