I.

na dan kad je Wojciech Jaruzelski proglasio ratno stanje dvanaestog decembra
a s ove strane prosinca slavenskog na taj je dan i
moj prijatelj u papučama platnenim odjezdio iz bolnice
hoteći umrijeti i
pritom je vikao na doktoricu ja sam osoba i
ne želim da me liječite nećete
me držati u sobici iako mi je račun blokiran i
pelene ste mi stavili kao da ne znam
što radite

dan prije došao sam k njemu i
donio čarapa majica i
gaća jer nevješti drugi moj prijatelj poslao poruku da to treba tako i
kako je red i
onda smo sišli s trećega kata onkologije do prizemlja gdje su automati za kavu i
zatekli dvoje mladih koji se grle kao da im je zadnje i
metnuli smo pare i
on pacijent u papučama htio je vodu iz onog drugog stroja i
taj je pred zadivljenim našim očima dok su mladi i
dalje bili u onom svojem zagrljaju lansirao flašu od pol litre vode ravno na pod i
na to je rečeni bolesnik u papučama već srčući kavu rekao
idemo van u kafić ova je kava bljutava i
moramo pustiti mlade neka se grle i
onda smo izašli iz bolnice i
sišli niz stepenica sve u papučama i
sjedili smo i
mislili o umiranju.

II.

odjednom zabilježen je i  petak trinaesti danas.
Čekao sam bjegunca u platnenim papučama koji iz
bolnice bježi od jučer
i ništa te kao ne boli govorio već je Enes
Kišević
bezboli
i Božo je rekao isto
i natočio u Cnkušu svima
uz škripanje vrata eno ga onaj u papučama unilazi
i čeljad ga gleda
i naruči vodu,  on
i to duplu da bolje sjedne uz kavu
veli da mu tako paše
jer je samo navratio zabrinut za nas
i govori
na listi je čekanja za gospoju
o kojoj snuješ i smrt

neke su žene zakukale jedna je i
majku zvala da zakuha čaj i tko zna koje copranje
jer nije on za tebe viknu
i mahnu rukom onako
i počne kiša, dažd s nebesa
i sastavi se sve
i nebo i zemlja
gornje i donje

tako je bilo