1. Allegro con brio 

Književni opus Borislava Pekića zanimljiv je skup umjetničkih artefakata koji svojom pronicljivošću i poetikom uvelike se podudaraju s književno-teorijskim nastojanjima druge polovice prošlog stoljeća. Pekićeva cjelokupna proza može se okarakterizirati pojmom metaproza u smislu proze koja samosvjesno preispituje svoj status artefakta postavljajući pri tom temeljna pitanja o vlastitoj fikcionalnosti, o (fikcionalnoj) prirodi svijeta izvan književnog teksta i odnosima jednoga i drugoga, teksta i empirijske datosti [1]. Sam pojam veže se uz književno-umjetničke tekstove s izraženom autoreferencijalnošću, upotrebom realističkih postupaka u naglašeno fikcionalnom kontekstu te povezivanjem fikcije i fakcije. Pekić roman Besnilo gradi kao mnoštvo samostalnih i neslivenih glasova i svesti [2] (kako Bahtin definira polifoniju romana) i to na način da unutar okvirne žanrovske okosnice detektivskog romana implementira književne mitove, Ilijadu, Bibliju, pseudoznanstvene činjenice, znanstvene činjenice, kronike, memoare, te već postojeće motive i teme te gradi nekoliko paralelnih narativa. Referencijalnost u Besnilu vidljiva je i u samim imenima likova (Gabriel, operacija Dioskuri,…) dok moto u naslovu često može biti i autocitat, ili pripadati bilo kojoj drugoj vrsti citata: potpuni, interliterarni, izvanestetski, itd, i uglavnom služi kao dopuna naslovu i podnaslovu. Pekić se i u ovom romanu odaljava od realističkog prosedea, suprotstavljajući logici pojavnosti unutrašnju logiku izvan-racionalnog iskustva [3]. Kako to i sam navodi govoreći o romanu Zlatno runo (a što se može aplicirati na većinu njegova opusa): Ono što ja činim u stvari je nesumnjiva remitologizacija i pokušaj da se društvena historija i društvena budućnost, budućnost čoveka, objasne njegovom najdubljom prošlošću, gde je skrivena njegova pokretačka istina. [4]  Moguće je zapaziti nekoliko intertekstualnih slojeva unutar samog djela: naslovi koji prate stadije razvoja bolesti i popratni citati u kurzivu, fabula građena od nekoliko paralelnih detektivskih narativa, ocrtavanje psihologije likova, dekonstruirani mitovi i autorove antropološko-metafizičke poruke. [5] Roman Besnilo pripada londonskom opusu stvaralaštva Borislava Pekića i dio je njegove antropološke trilogije Besnilo – Atlantida – 1999. Njegov najpoznatiji roman Zlatno runo (u 7 tomova) za koji je dobio Njegoševu nagradu 1987. uspoređivan je od strane inozemnih kritičara s James Joycovim Uliksom po strukturi naracije klasičnog mita, s Thomas Mannovim Budenbrokovima po dugačkoj porodičnoj pripovijesti i evoluciji predratnog društva, kao i s Aldous Huxleyevim Kontrapunktom života po unutarnjoj tenziji koja prolazi kroz labirint konfliktnih perspektiva [6]. U vremenu kada Pekić objavljuje svoj roman prvijenac Vreme čuda, na srpskoj književnoj sceni se također pojavljuju i romani, Bašta, pepeo književnika i Pekićevog prijatelja Danila Kiša i Moja sestra Elida Mirka Kovača, što se, po Aleksandru Jerkovu smatra početkom postmodernizma u srpskoj književnosti. Ala Tatarenko to razdoblje naziva protopostmodernizam: Za prvu fazu (šezdesete i sedmdesete godine XX veka) predlažemo odrednicu protopostmodernizam. Najznačajnijim predstavnicima prve generacije postmodernista smatraju se Danilo Kiš (1935–1989) i Borislav Pekić (1930–1992). U njihovim delima iz šezdesetih i sedamdesetih godina možemo da pratimo formiranje paradigme koja je osamdesetih godina postala dominantna u srpskoj književnosti. Stvaralaštvo ovih pisaca svedoči o rađanju postmodernističke poetike u nedrima poetike posleratnog modernizma [7].

2.  Andante con moto

Roman Besnilo sastavljen je od okvira teksta (Prolog – Rhabdovirus (prije Prologa i nekoliko uvodnih segmenata) i Epilog – Inkubacija), pet većih cjelina (poglavlja s potcijelinama), kao pet etapa u razvoju bolesti, širenju virusa. Roman počinje napomenom kako su događaji u knjizi fiktivni, a realna je samo njigova mogućnost [8] što potencira naglašavanjem kontingentnosti vremena i mjesta radnje naglasivši kako je izbor londonskog aerodroma Heathrow slučajan te da je avion s majkom Terezom, nastojnicom manastira „Isusovo srce“ u Lagosu u nigeriji, sleteo na čikaški O’Hare IA, John F. Kennedy i New Yorku […] ili beogradski Surčin, priča bi se odvijala tamo [9] te s izrazitim metatekstualnim momentom u kojemu nas upozorava kako je izvesna fakta prilagođena zahtevima Priče, a Priča, opet, tradicionalnim „Pravilima igre“ ovog paraliterarnog žanra [10].  Nakon uvodne napomene slijedi dvored iz Nostradamusovih proročanstava: Velika zaraza doći će s velikim metkom, pomoć je blizu, ali lek vrlo daleko [11] čime autor, u kombinaciji s člankom iz Guardijana koji govori o smrtnim slučajevima izazvanim virusom bjesnoće u Londonu, pseudoznanstvenim opisom djelovanja umjetno stvorenog Rhabdovirusa od strane jednog od likova, prof. Fredericka Liebermana te referencama iz 8. pjevanja Ilijade kao i citat iz Ivanovog otkrivenje, potepeno gradira zlokobnu anticipaciju i ocrtava tematski sukus cijelog romana. Postojanje prologa implicira postojanje i epiloga čime postaje jasna prstenasta konstrukcija romana:  Sažetak velikog scenarija omogućuje gledaocu (čitaocu) da se sa tokovima te igre upozna i pre početka predstave. U tome se ogleda modelativna funkcija početka, odnosno Prologa. Ovo znači da su pomenuti »rubni« tekstovi uključeni u semantičko obilje Besnila, odnosno uvodne beleške otvaraju priču i naznačuju njene moguće ishodišne tačke, dok će, nakon što je zatvorena unutarnjim tekstom, završno poglavlje (Epilog – inkubacija) biti osobiti rezime ili poetički komentar Besnila [12]. Nazivi poglavlja donose stupnjeve razvoja bolesti bjesnoće – inkubacija, prodroma, akuta, furioza, paraliza, koma, te napose ponovno inkubacija što ocrtava i fabularni tijek jednog od dva glavna narativa – širenje zaraze na aerodromu Heathrow, iznesena alterniranjem pripovjedača i dnevničkih zabilješki jednog od likova Danijela Leverkina. Roman također ima i dva epiloga: prvi, u kojemu se metafora svijeta – aerodrom Heathrow spaljen do temelja, i u kojemu se jedino spašavaju pas Sheron,i Gabriel, te koji sugerira kako je pas – nositelj virusa – pred vratima grada te se kao otvorena ostavlja mogućnost daljnjeg širenja virusa., te drugi koji govori o bacilu kuge a koji iznosi kako bacil kuge nikada ne umire i nikada ne nestaje [13]. Vrijeme radnje je linearno s nerijetkim retrospekcijama dok je unutrašnja struktura konstruirana poput mozaika unutar kojega likovi i događaji ukrštavaju u raznim kombinacijama narativa vezanih za određene likove ili grupe likova, što postiže, između ostalog i tehnikom montaže. Na tematsko-motivskom planu kroz roman se perpetuiraju različite teme: od političkih (odnos Amerike i Rusije), ljubavnih (Abner i Miriam); o Leverquinu i Luis; o Wolfender House i Libermanu; o revolucionarima (operacija Dioskuri), prijateljstvu Gabriela i djevojčice Sue (Tezej i Arijadna).

3. Scherzo: Allegro

Uz već navedene intertekstualne reference, među očitije spadaju i: plakat centralne službe informacija Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ishrane, London, 1976. na početku poglavlja Stadijum drugi – prodroma, pet stihova iz 5. čina Shakespeareovog Macbetha na početku poglavlja Stadijum treći – akuta, zapis s arapske slike iz 1224. godine na početku poglavlja Stadij četvrti – furiosa, citat iz Boccacciovog Decamerona na početku poglavlja Stadij epti – akuta, autoreferenca iz Heathrow dnevnika Daniela Leverquina, jednog od dva pripovjedača te Aeronautička molitva u atrijumu kapele st. George aerodroma Heathrow. Iz navedenog popisa vidljivo je kako Pekić nerijetko miješa fikciju i fakciju što podsjeća na Doleželovu dihotomiju historijskog i fikcionalnog svijeta: Svjetotvornost fikcionalnih svjetova svoju genezu nalazi u figurativnosti jezika te se manifestira kroz odabir stila, forme i drugih obilježja koje autor u svom pisanju koristi. U tom smislu Fikcionalni svjetovi su imaginarne alternative aktualnog svijeta… Historijski svjetovi su kognitivni modeli aktualne prošlosti [14].

U smislu mitova u romanu koji se dekonstruiraju i reinterpretiraju, moguće ih je podijeliti u: dvije veće grupe koje čine mit o spasenju (drugi dolazak), koji je jedan od centralnih u romanu i veže se za lik profesora Libermanna, čiji dolazak je motiviran dovršetkom započetog projekta stvaranja Nadčovjeka., o potopu (Nojev kovčeg), Adamu i Evi, o arkanđelu Gabrielu, o Velikoj zvijeri apokalipse (Luciferu); grčki: mit o Tezeju i Arijadni i Kastoru i Poluksu; te mit o svemoći znanosti. Dvostruko semantičko polje likova bazira se na njihovim fikcionalnim karakterima unutar kozmosa romana te skrivenog značenja sugeriranog njihovim imenima: evanđelisti: Luke, John ,  Coro, Mathew; Adam i Eva – John Hamilton i Coro Deveroux, Arkanđeo Gabriel – Gabriel (koji je ujedno i Tezej); velika zvijer apokalipse – pas Sharon; Nojeva arka – kontrolni toranj aerodroma Heathrow; Tezej i Arijadna – Gabriel i Sue Jenkins i Kastor i Poluks – Daniel i njegov prijatelj iz operacije Dioskuri. Značajno je to kako Pekić u potpunosti izvrće mitološke predloške u potpunosti ih parodirajući. Tako je Arijadna djevojčica od kojih sedam godina dok je njen Tezej mentalno bolesni starac koji je pobjegao iz obližnjeg sanatorija. Adam i Eva svoju ljubavnu priču započinju preljubom Luka Komarewskog (Adama) te završavaju u krvavom okršaju na krovu aerodroma Heathrow, nakon započete kopulacije, koji završava ubojstvom Coro Deveroux (Eve) te napose smrću Lukea koji pogiba u bombardiranju. Spasitelja pak simbolizira profesor Libermann koji, umjesto da donese lijek (spas) sije smrt po aerodromu i ozloglašeni je nacist iz drugog svjetskog rata. Pekićev arhanđeo Gabrijel ne sudjeluje u nastanku svijeta već suprotno – u njegovom razaranju, rušenju, uništenju. On je svjedok uništenja čovječanstva, i jedini preživjeli. Kao da nam Pekić želi sugerirati, u maniri Ronalda Lainga, kako jedino mentalno bolestan čovjek (shizofreničar) može biti apsolutno dobar, s obzirom da ne prihvaća nametanje velikog Drugog tj. simbolički poredak.

Također je zanimljivo spomenuti i sam oblik aerodroma Heathrow čiji se nacrt pojavljuje na početku svake od velikih cjelina. Naime, aerodrom je heksagonalna prostorna struktura, kojoj nedostaje jedan krak, te se kretanje putnika često u romanu opisuje kao cirkularno. Ako pogledamo jedan od nekoliko istovjetnih nacrta koji se nalaze na samom početku svake od većih cjelina nemoguće je ne pomisliti na obris Davidove zvijezde. S obzirom da aerodrom kao takav predstavlja svojevrsnu heterotopiju, pošto na jednom realnom mjestu su-postavlja više prostora, više smještanja koja su međusobno nespojiva [15] ,  te na sugestibilnost navedenog opisa cirkularnog kretanja likova nameće se pitanje latentnih značenja aerodroma kao simbola. Aerodrom je očito, u najmanju ruku, dvostruki simbol: S jedne strane, on podrazumeva značenje koje ima mitologema kruga, sa druge, oblik Davidove zvezde pojačava skriveni apokaliptički i biblijski smisao romana, vezan za Drugi dolazak Mesije. A nedostajući krak, koji ističe nestvarnost Davidove zvezde, može da simbolizuje i to da je Mesija koji je došao ujedno bio lažan« [16].

Slojevitost romana i njegova isprepletenost s brojnim intertekstualnim referencama dovodi do povremenih narušavanja linearnosti vremena. Najočitiji primjeri su citati na samom početku djela koji kao da nastoje sugerirati epski kronotip katastrofe koja će se nadviti nad Heathrow:

Bio je prvi Sabbath u suvom, vrelom tamuzu (julu) jedne godine od Stvaranja sveta, po jevrejskom kalendaru, neke druge po Hedžiri ili muslimanskom računanju, sasvim treće za hrišćane, ko zna koje od Satanailovog pada za sve što u boga ne veruje, a nijedne za srećnike za koje vreme više nije postojalo. Mesto se nalazilo u Ezdraelonskoj ravnici, ova u biblijskoj Samariji, a ona u današnjem Izraelu. Senčilo ga je brdo Har-Carmel, mimoilazila reka Quishron. Zvalo se Tell el-Metusallim, na jeziku domorodaca Harmagedon, ali su ga znali pod drevnim imenom – Meggido [17].

S druge strane, na početku poglavlja pod nazivom Stadijum drugi – prodroma moguće je iščitati godinu 1976., te, s obzirom dok se na zadnjoj stranici romana može pročitati London, 1981. Ako se sjetimo kako je roman izdan dvije godine kasnije (1983.), ta potonja vremenska odrednica kao da nam želi sugerirati kako je „besnilo“ nešto što se događa u sadašnjosti. Rhabdovirus tinja ispod naše svakodnevnice i u svakom trenutku on nas može zadesiti. Takvo tumačenje potkrjepljuje nam i navedena alternacija biblijskog i sadašnjeg pripovjednog vremena u kojoj je jedina zajednička značajka opstojnost virusa „besnila“.

4. Allegro – Presto

Roman Besnilo slojevit je i vrlo kompleksan roman koji, uz bogatstvo intertekstualnih i metatekstualnih elemenata preispituje i relativizira i sam žanr kao takav. U tom smislu Pekićev roman koristi i iskrivljuje, uspostavlja i podriva koncepte koje iznosi u prvi plan te kao takav, u maniri postmodernističkih tendencija preispituje, resemantizira i parodira mitološke predloške, kulturalna opća mjesta, artefakte iz stvarnosti (plakate, citirane fragmente iz znanstvenih radova, novina, letaka,…). Izrazivši se riječima Linde Hutcheon: postmoderni roman dovodi u pitanje čitav niz međusobno povezanih ideja koje se dovode u vezu s onim što konvencionalno imenujemo kao liberalni humanizam: autonomiju, transcedenciju, izvjesnost, autoritet, jedinstvo, totalizaciju, sistem, univerzalizaciju, središte, kontinuitet, teleologiju, razrješenje, hijerarhiju, homogenost, jedinstvenost, podrijetlo. Ali, kao što sam pokušala da pokažem, dovođenje ovih ideja u pitanje ne znači i njihovo poricanje – to znači preispitivanje njihove veze s iskustvom, bez bilo kakve unaprijed date sigurnosti koju sugerira epigraf. Proces kojim se ovo realizira jest proces prihvaćanja i potom odbacivanja (ili upotrebe i pogrešne upotrebe) samih tih ideja koje se dovode u pitanje. Kritika ne implicira nužno destrukciju, a posebno je postmoderna kritika paradoksalna i upitna po svojoj prirodi [18]. Poetika Borislava Pekića u osnovi se bazira na prepletanju žanrova, poigravanju s raznim stilskim registrima, resemantizaciji kulturalnih (i) mitoloških artefakata te se njegovi gotovo svi romani mogu staviti pod kategoriju metaproze. A kao sama poruka koja kao da se nameće unutar romana Besnilo, ako si uopće možemo dopustiti takav interpretativni misaoni egzotizam, možda je najbolje da izrazimo pitanjima samog autora unutar romana: Da li je, uistinu, jedino čoveku, s njegovom besmrtnom dušom, dato i pravo da eksperimentiše s drugim živim bićima? Da li, uistinu, jedino on može, sme, ume svoje – istine saznavati putem patnje, nesreće, umiranja drugih? Jedino on u tzv. laboratorijama imati krvave žrtvenike svoje žeđi za saznavanjem [19]?

Bibliografija:

[1] Lukić. Jasmina. Metaproza: čitanje žanra. Beograd: Stubovi kulture , 2001.

[2] Bahtin, Mihail. Problemi poetike Dostojevskog. Beograd: Nolit, 1967.

[3] Lukić. Jasmina. Metaproza: čitanje žanra. Beograd: Stubovi kulture , 2001.

[4] Pekić. Borislav. U traganju za Zlatnim runom. Beograd: BIGZ, 1995.

[5] Prema Milanov. Albina M. Besnilo – intertekstualni lavirint. Univerzitet u Novom Sadu. Diplomski rad

[6] https://bs.wikipedia.org/wiki/Borislav_Pekic

[7] Tatarenko. Ala. Poetika forme u prozi srpskog postmodernizma. Beograd: Službeni glasnik, 2013.

[8] Pekić. Borislav. Besnilo. Beograd: BIGZ, 1985.

[9] Ibid.

[10] Ibid.

[11] Ibid.

[12] Pijanović. Petar. Poetika romana Borislava Pekića. Beograd: Prosveta, 1989.

[13] Pekić. Borislav. Besnilo. Beograd: BIGZ, 1985.

[14] Citirano prema Doleželu (Doležel: Fikční a historický narativ, str. 324), iz Nelson Goodman: Ways of Worldmaking, Hackett, Indianapolis 1978, str. 6.

[15] Foucault, Michel. O drugim prostorima. U: Grgas, Stipe (Ur.), Glasje : časopis za književnost i umjetnost. Zadar: Thema, 1996, 6, str. 8-14.

[16] Mocna. Irina. Arhetipski sižei, motivi i likovi u antiutopijskoj trilogiji Borislava Pekića: Beograd: Službeni glasnik, Institut za književnost i umetnost. 505–14.

[17] Pekić. Borislav. Besnilo. Beograd: BIGZ, 1985.

[18] Hutcheon. Linda. Poetika postmodernizma. Novi Sad: Svetovi, 1996.

[19] Pekić. Borislav. Besnilo. Beograd: BIGZ, 1985