Stefan Simić: STEVO ŽIGON – KADA UMETNOST POSTANE MISIJA

STEVO ŽIGON – KADA UMETNOST POSTANE MISIJA

Ideal glumca, nekog drugog vremena, bio je Stevo Žigon
Nisi mogao da ga vidiš u banalnim predstavama ili reklamama za banke, kladionice
Gluma je za njega bila misija, ispovest, posvećenost i aktivno menjanje čovečanstva
I ne samo to, njegov produhovljeni lik, bio je isklesan idealima
Koji se ne uče, koje moraš da osetiš i proživiš

Kao mlad čovek proživeo je koncentracioni logor, Dahau
I u svojim memoarima opisivao kako se danima vraćao kući, pešaka, bežeći od tih užasa

Studirao je glumu u Moskvi, a zna se na kom nivou je tada to bilo, neposredno nakon ere Stanislavskog
Naučio je perfektno srpsko-hrvatski iako po poreklu Slovenac
Da je i „domaćim“ glumcima pomagao pri akcentovanju u pripremi predstava

Stalno je navodio primere iz literature, posebno se pozivao na Dostojevskog
Koji je, kao i Stevo, išao do krajnjih granica u idejama
Vere, ateizma, nihilizma…
Predstavljajući sudbine ljudi tog vremena, kakvih gotovo više i da nema, tek u naznakama

Stevo nije bio samo misleći čovek nego i izvođač, najsuptilnijih emocija
Igrao je ono što je proživljavao, režirao predstave
I znao je da donese neki drugi svet na scenu

Kada god bih ga video u nekoj predstavi, na internetu, ili na filmu
Bio je drugačiji
Odisao nekom drugom energijom
Njegove misli, pokreti, crte lica

Objedinio je u sebi toliko duhova prošlih vremena, od Robespjera, Šekspira, Gorkog, Tolstoja, Ljermontova, Majakovskog…
Sav je bio u klasici, a opet vanvremenski dubok, na trenutke težak, na trenutke plah a pitak

Bio je gonjen nemirima i pitanjima o kojima se danas, u javnosti, malo govori
Video si u njemu čoveka a ne karikaturu

Ne samo da je čitao klasike, on ih je živeo, i sam kao da je proizašao iz tih romana
Najintimnije zanešen tim sudbinama i temama

Nije prestao da sanja Rusiju i sve ono što je video u Rusiji, tačnije SSSR-u dok je tamo živeo

Kada čovek danas gleda njegove intervjue, iz raznih perioda
Vidi čoveka koji je imao misiju, pozvanje
Nosio je u sebi ideju novog sveta koje se nije odricao

Osećalo se dok govori koliko je satkan od principa i ideala a opet i na zemlji, čvrst

Intervjui mnogih glumaca našeg vremena su često prazne priče, kikotanje u prazno
Bez svesti o tome da je svaki intervju istorijski, koji ostaje za pokolenja i obraća se direktno ljudima a ne malograđanštini i idiotima

Stevo je imao svoju liniju kojom je išao bez obzira na sve

I do poslednjeg dana je ostao revolucionar, pravi
Ne onaj birokratski, koji menja uverenja kako se menja vlast
Nego onaj dosledni

Na ovim prostorima bilo je ljudi nalik Stevi, manje poznatih javnosti
Koji su zračili dostojanstvom i stvarali, u svojim oblastima i sredinama

Vreme u kome živimo, nažalost, ne stvara više takve ljude i karaktere
Konformizam i ispraznost došli su po svoje
Da je prostor za autentično i duhovno sve manji

Šta reći na kraju osim da pored mnogih dragih ličnosti držim i Stevinu sliku, na zidu
Šta reći na kraju osim da pored mnogih dragi ličnosti držim i Žigonovu sliku, na zidu
Kao sećanje i poštovanje, i na njega, a i na sve ono što on predstavlja

Stevo nije bio samo glumac, bio je pre svega umetnik, stvaralac
Čija pojava i rad ne prestaju da inspirišu
A i da nagone, na borbu, za jedan novi svet
U kome bi ličnosti poput njega bili inspiracija i heroji
A ne kojekakvi..