Enes (ar) muslimansko muško ime. Tur. Enes, muško ime, naviknuti. Ar. Anas, lično ime, 2 zn. navikavanje, svikavanje, priučavanje. (iz znamenitog rječnika Abdulaha Škaljića)

Jednom smo se vozili Enes i ja, tražili smo kuću, ali nekako se sve okrenulo, ili se u nama nešto prevrnulo skroz, odjednom mislimo, jesmo li u Ključu ili u Bosanskoj Krupi.

U glavi šumi rječica Krušnica, dok blago unilazi u Unu, dok se u mislima krećemo uz Sokak prema Starom gradu, ili još bolje skrećemo kod Envera na banjalučki ćevap.

U Bosanskoj Krupi je Enes Kišević ugledao svijet, onda je Svijet ponio u boščaluku, gdje zamotana stoji i danas ljubav i briga roditelja i onih prije njih, sestara i braće, pa i nepoznatih kojima će Enes podariti behar svoga stiha, svoje pjesme.

Ima u tome svemu i storija o digitalnom dobu u kojem smo se, također iznenada, našli, ili je to odjek stihova Enesovih, barem kod mene, ‘trinaestanđelino, kušaj ovo vino’, iako nije bio ni siječanj, ni januar, a pijanci nisu padali umjesto snijega – sve se izmiješalo… „pa to je krasno“.

Tako smo putovali, bilo je u tom automobilu još putnika i onda smo uključili  i rečenu tehnologiju, GPS, u potrazi za kućom, svejednako uvjereni da smo u zavičaju.

Ovdje se priča mora urednički skratiti, zar ne? Iz digitalnog svijeta došla je poruka da smo u drugom mjestu i sada je vrijeme za snove.

Moram ispratiti pjesnika njegovu domu. Noć je, prizivamo se ovom svijetu i gradu i odjednom znamo da se do ulaza u pjesnikovu zgradu ne može automobilom. Zato auto ostaje, s drugim putnicima na sredini ceste, i pratim Enesa do ulaza, noć je i nema prometa u naselju. Naravno, u takvim će trenucima iz oba smjera naići barem po jedan automobil, što se i dogodilo. U žurnom povratku, kad ispratih Enesa, vidim, moji putnici u veselom su razgovoru s vozačima drugih automobila koji ne mogu proći. Žurim k njima, smišljam ispriku, dok jedan od njih ovako prozbori: „Vidio sam da pratite pjesnika do ulaza, sve je u redu, važno je da nam pjesnici sigurno dođu kući.“

Bilo je vrijeme mrgodno i mračno, ispunjeno bijesom i strahotama, ali kad promislimo, postoji li neko drugo. Ono je upravo u tome nekako dobro, jer posve nepoznati ljudi i u njemu prepoznaju pjesnika i njegov dar i požele da sigurno stigne kući.

Vrijeme je u bljesku ljekovitih riječi, u stihu i gesti Enesovoj, kad zamahne rukom i blago prospe behar po začaranim slušateljima.

Enes, u drugoj prilici, prepozna vrijeme, napravi nam zarez u duši, jer na trenutak nas podsjeti kako smo zaboravili Nikolu Teslu i osvijetli nas opet Enes Kišević i treperi nam u duši poemom o Tesli, o svjetlu.

Enes nosi behar u boščaluku, ima ga koliko hoćeš za sve koji ga prepoznaju, ima ga i za one mrzovoljne, dobace i takvi do svjetla njegovih stihova i posve je vidljiv taj tren kada im dušu zaspe beharom i na licu im zatekneš osmijeh blagosti. I praštanja, i poniznosti pred velikim svijetom, pred morem koje ništa ne mora, i pred prirodom koje smo tek djelić, mrva.

Zapisano je.