Bihać je sad oslobođen. Ne znam gdje su svi ti ljudi koji su ljetos nosili transparente «Oslobodite Bihać», da li su oni sad kad je Bihać oslobođen konačno zadovoljni što su dobili svoj grad nazad, jesu li sada sretniji? Kiša ljeva već dva dana, trava se guši u vodi, izlozi sa lijepim haljinama guše se u vodi, parkovi su razblatnjeni, papiri sa natpisima «prodaje se kuća», «prodaje se imanje», «prodaje se stan», «prodaje se zgrada», «prodaje se zemlja» – sve te natpise, dakle, ljušti vjetar i raznosi ih po oslobođenom gradu, kao konfete, i tako izgleda kao da cijeli grad slavi. Oslobođenje! U restoranu nisam jedina gošća, kao inače, na drugom kraju, s pogledom na Unu, sjedi sredovječni par s dvoje djece. Oni su došli preko granice u podmjeru, pa sad kad su završili s kupovinom namirnica, svratili su na ćevape. «Tata, kako se na bosanskom kaže kad si pun?», pita mali dok ćevapčić gura između dva komada lepine. «Kaže se ‘nažderao sam se’ na bosanskom, na hrvatskom se kaže ‘najeo sam se’», odgovara tata i zaljeva svoje ćevape kolom. Kiša još jače tambura po prozorima i ja poručujem treći Preminger. Sumnjam da će se tako ova fina porodica uskoro pokupiti i otići, što su oni i uradili. Na ulazu u restoran, ispod strehe, čuče tri migranta što su ostali, i čačkaju po svojim mobitelima. Čekam da završe, jer ćemo u istom smjeru. Sad kad je Bihać oslobođen i psi koji su nekada imali vlasnike, a koji su pošto su oslobodili Bihać kao slobodni ljudi mogli da se zapute na daleki zapad, svi ti nesretni psi oslobođeni su i oni su postali pravi vladari ovog grada. Zato ne volim noću da se vraćam u hotel sama, čak ni kad pada kiša i ja nosim veliki kišobran na štapu. Režali su i lajali na mene ni sama ne znam zašto, i tako već nekoliko puta, i ja se sada u oslobođenom Bihaću nikako ne osjećam sigurnom na ulici. Nisam mislila da bi me rastrgali, naravno, ono što me je plašilo jest trzaj moga tijela koji bi se dogodio kad bi tišinu kroz koju sam prolazila kao kroz riječ, iznenada razbio lavež psa, ili njih nekoliko odjednom. Na trenutak bih izgubila dah, i osjetila bih lupanje srca, a cijelo tijelo obuzela bi mi nekakva vrelina, i činilo mi se da ću se zapaliti, i zato sam kad bih bila sama na ulici uvijek strepila, a ta strepnja me ubijala. Za pse nije važilo ograničenje kretanja ili policijski sat. Kad su migranti pogurali svoje mobitele u džepove i ja sam ustala. U parku su mi čizme propustile, ali nisam mogla sad misliti o tome, jer migranti su žurili u kamp, pošto je već prošlo osam sati, a ja sam ih morala pratiti. Kiša je ulazila u njihove kese u kojima su nosili hljeb i sky kolu, i znala sam da će dok dođu u kamp, hljeb već biti raskvašen, ali vjerovatno su ga kupili za sutrašnji doručak, pa će se do ujutru osušiti. Jedan je nosio kišobran ispod kojeg su se sva trojica pokušavali ugurati. Kad smo izašli iz parka, ostalo nam je da prođemo još jednu ulicu i onda bismo bili sigurni, jer u narednoj ulici žive psi koje vlasnici nisu napustili, i oni iza ograda po cijelu noć stražare, pa oslobođeni psi ne zalaze u nju. Ljudi koji su vozili cestom nisu imali problema sa psima. Kad si u autu ne moraš da se bojiš. Nije bilo prvi put da ljudi koji voze cestom u trenutku kad prolaze pored nas dodaju gas kako bi što prije prošli, jer smo im se gadili, ali bilo je prvi put da je čovjek koji je vozio te noći, skrenuo u potočić koji je tekao niz cestu, dodao gas i zapljusnuo nas hladnim valom. Zatim je usporio i kroz kapi koje su klizile niz staklo na vratima njegovih kola počeo je da se cereka. Ja sam pljunula u njegovom pravcu i počela sam da psujem, a migranti su šutili, i mokrim rukavima brisali vodu s lica. Učinilo mi se da će čovjek koji je prestao da se cereka izaći iz svojih kola, jer hajde, zakačila sam mu za mater, ali kiša je ljevala i nije mu se dalo, pa je ponovo stisnuo gas i ubrzo nestao. Migranti su počeli da se smiju. Jedan se okrenuo da vidi šta je sa mnom i tek tada sam vidjela da su to djeca. Nisu imali više od šesnaest godina. Pokazala sam prstom da sam okej i nastavili smo dalje. U pustu ulicu u kojoj kad lupiš nogom u konzervu čuješ mačku kako mjaukne, u pustom oslobođenom gradu, u pustoj Bosni u kojoj teče voda iz mog srca u pjenu kišne izmaglice i preobražava se u dojam privida da će sve jednom proći.