Nemam pojma kamo će u drugom krugu glasovi protestne ljevice. Valjda budu cijeli dan ležali s ubrusom preko glave, i glumili migrenu. Da, izrazito je odurna država s takvim kandidatima. Još je odurnije pretvarati se da stvarnost ne postoji, i da će nestati samo tako, ako se zapucketa prstima. Pa ćemo se izmjestiti u Švedsku, Norvešku. Sve one zemlje za koje smo prestari, ili prevelike kukavice, da u njih emigriramo. Mnogo je ljudi koji su ovih dana ustanovili da ljevica može biti debilna, i okrutna. Istodobno, ona je nijanisirana, to je njezina važna osobina. Da nije homogena, da je autentična i individualna, da neprekidno propituje.
Ali ne radi se o izborima, na kraju krajeva su beznačajni, nego o evoluciji. U evoluciji nema protestiranja, naraslo nam je točno onoliko prstiju koliko koristimo, i koliko nam pripada.
Pa sad valja biti faca, i protestirati u drugom krugu. Gdje više nema ni eskapizma, ni imaginacije. Nego je sve točno u podne, sa svega dva revolvera. I imaš biti jednostavan, i opredijeljen, između sumanute, i ne posve trijezne žene opijene boravkom u zagrebačkom rezidencijalnom kvartu, i civilnog tipa koji je daleko od savršenstva, ali govori, hoda, i samostalno replicira, to je ipak živo biće kojem je otpao rep. Od kojeg, dakakako, mora postojati nešto bolje, samo što to bolje ili se nije kandidiralo, ili nije postiglo rezultate; bolje je, ukratko, u postojećem defektnom demokratskom mehanizmu ostalo nezapaženo.
Pa sad mlati s gorim, s boljim, budi realan i operativan unutar postojećeg. Unutar države na koju si osuđen, mlataraj vlastitom maštom, tobožnjim mogućnostima, onaniraj i uživaj. A sve što ti je je na raspolaganju je pripita pjevačica iz riječkog zaleđa, i barem povremeno suvisao tip s Trnja.