Godina je 2039. i sve ono što nam je bilo poznato i prihvatljivo samo 20 godina ranije nalazi se u oblaku, točnije cloudu. Planet je umotan u svemirsku maglicu s pomalo prašine, more je prekrilo cijelu kuglu i tek mala krpica kopna sjeća na davni svijet, na države i društva.

Ljudi, iako i taj pojam 2039. godine ne znači puno, plutaju u vodi gdje uistinu počiva znanje o svemu. Katkad oni ipak prizovu beskorisnu prošlost, a mi ćemo ovdje pokušati dosegnuti suštinu njihove potrebe za zavirivanjem u ono što je bilo.

Primjerice, neke riječi i slike iz, primjerice, samoga kraja 2019. godine, kod bića u 2039. bude toplinu, sućut i razumijevanje, gotovo bi se reklo osjećaje sreće. Uz stanovitu ogradu, jer se u moru i u svemirskoj maglici s pomalo prašine ti pojmovi posve drugačije nazivaju, ali to je druga priča.

Jedino što uspijevamo zamijetiti jest da na maloj krpici kopna /homeland/, kod prizivanja prošlosti, započne živahno komešanje, što je neobično, jer rekosmo, bića u 2039. godini žive u moru.

Nama koji gledamo iz još veće visine, uz ovo vidljivo komešanje, moguće je osjetljivim instrumentima zabilježiti još i zvuke što se dižu od mase.

Bilježimo, prema pojmovima iz rečene 2019. godine, uz rečeno gibanje mase, još i povremeni zvuk – SKANDIRANJE.

Ovdje izlažemo primjer zavirivanja u 2019. godinu koji je izazvao neobičnu život na krpici kopna planeta tišine i mora, umotanom u svemirsku maglicu s pomalo prašine.

Kod ovog su primjera iz prošlosti instrumenti zabilježili maksimum svega – toplinu, sućut i razumijevanje, napose zajedništvo:

„Ovo je bila bitka kako bi neki rekli deset na jednoga, odnosno deset na jednu, a imala sam i jakog sukandidata na svom političkom spektru za razliku od gospodina Milanovića, ali eto sada se moramo svi skupiti na okup i idemo u pobjedu”.

Komešanje mase na krpici kopna planeta tišine i mora, umotanom u svemirsku maglicu s pomalo prašine, doseglo je vrhunac kad se ukazao izvor rečene sintagme.

Prenosimo ključni dio: „Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili, bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri. Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može? Da – mi smo proleteri!“. (Branko Ćopić, Pjesma mrtvih proletera).

Drugi primjer iz 2019. što su ga dozvala bića na izmaku 2039. godine, na krpici kopna planeta tišine i mora, umotanom u svemirsku maglicu s pomalo prašine, tek ćemo spomenuti, kao podlogu za ulazak u početak sljedeće 2040. godine – zasigurno će tek tad izazvati pravu ekstazu topline, sućuti i razumijevanja, napose vjere:

„Onog trena kad, uz povjerenje hrvatskih građana, budem izabran za hrvatskog predsjednika, svaka moja lojalnost prema ičemu drugom osim prema hrvatskom Ustavu prestaje. Bit ću pravobranitelj i bit ću vjerski zagovaratelj tog Ustava. I to je sve. To je moja država, ali država nisam ja, i to je vjera od koje ne odstupam“.

Bosiljko Domazet