“Sigurna sam da našim poginulima nije žao što su poginuli, jer Hrvatska je tu” – besramno glupa izjava aktualne i potencijalno buduće Barbie-predsjednice u zemlji patuljaka. Međutim, ta je izjava svejedno jednako opasna kao i obznanjena spremnost podvlačenja “crta” po Ustavu, tj. protuustavnog djelovanja razigrane predsjednice.
Opasna je ne samo zbog svoje gluposti nego i zbog manipuliranja uvjerenjem da je “poginuti za svoju zemlju” definitivna potvrda građanskog bivstva.

Stalno podsjećanje na prijašnje “domoljubne smrti” pouzdan je aktivator nacionalnog ponosa, budnosti i borbenog duha. Jer, nikad se ne zna… “Hrvatska je tu” (za) sada, ali ako se malo pomjeri pa više nije “tu” gdje ju političari žele vidjeti (a da bi zadobili/očuvali/proširili vlastite pozicije moći), valja narod stalno – prizivajući očuvanje navodne suverenosti, borbu protiv “onih koji su protiv Hrvatske”, pa i osvetu – držati spremnim za neka buduća “nužna” domoljubna ubijanja i umiranja.

Tijekom povijesti milioni hrabrih domoljubno su žrtvovali svoje živote, s tom razlikom što se nekada život davao za imperatore, careve i kraljeve, a s novim vijekom za državu – depersonalizirano, apstraktno biće, instituciju koja bi trebala jamčiti i štititi život, interese i prava svojih građana.
I koliko god taj domoljubno-obvezatni čin žrtvovanja opravdano i gordo zvučao, ne možeš se ne pitati: Kakva je to država koja od svojih građana traži da za nju umru? Što danas nije moguća neka manje ubitačna varijanta rješavanja međudržavnih sukoba? Konačno, za što, za koga se mre kada se ne brani svoju nego napada tuđu zemlju?

“Umrijeti za svoju zemlju” ultimativan je odgovor i na Kennedyjevu čuvenu poruku građanima: “pitaj se što ti možeš učiniti za svoju zemlju”… Pa su nepregledne površine vojnih groblja diljem Amerike zasađene bijelim pločama pod kojima trunu kosti stotina tisuća poginulih “za svoju zemlju” – gdje ono? U Vijetnamu, Tajlandu, Afganistanu, Iraku, Libiji itd. A što “američko” su ginuvši branili u tim zemljama? Što je tamo Amerika imala svoje osim pohlepe i interesa krupnog kapitala da krade naftu, heroin i druga tuđa dobra, ujedno uvećavajući profit vojne industrije – a pod vidom uspostavljanja “demokracije”, “pravde”, “ravnoteže sila”? (Rituali državne zahvalnosti poginulima “za svoju zemlju”, uz vojne počasti, trube, plotune i smotane krpe zvane zastava – po lažnosti, prividnosti i scenskom iluzionizmu – ravni su samo tzv. demokratskim izborima.)

Ono što daje uzvišenost, čast, vrijednost činu umiranja “za svoju zemlju” jest žrtvovanje sebe za “viši cilj”, “opće dobro” – predstavljeno kao vjera, narod, nacija, zemlja, država – koje se tim činom održava i razvija, dok se pojedinac uzdiže iz svoje subjektivne malenkosti i beznačajnost na oltar općenitosti i povijesti.

Uzor takvom žrtvovanju života iscrtan je u kršćanskoj ikonografiji: nositi križ na leđima, patiti, i žrtvovati se za spas božjih stvorenja, tj. života vođenog vjerom. Sustavno obrazloženje nalazi i u filozofiji, npr. u Hegelovom mišljenju da smrt primljena (i zadana) u ratu nema ničeg osobnog, nego je konačna potvrda pojedinca kao građanina, člana države, jer svoje djelovanje podređuje djelovanju apsolutnog duha koji ga (lukavstvom uma) koristi kao svoje oruđe za napredovanje u povijesti.

Kao nekad carevima, tako je i danas gotovo samorazumljiva domoljubna posvećenost pojedinca ciljevima i potrebama države… kao simbola općenitosti… kao tog Hegelovog apsoluta koji važno sjedi na svom konju i galopira kroz povijest… ako/kad treba i preko leševa domoljubljem ovjenčanih pojedinaca. I to se čini uzvišenim, časnim, velevrijednim.
Ali kad apsolutni duh padne s konja na magarca i kad mu se razmaže šminka pa ispod nje izvire podbuli obrazi i pohlepne, sebične, isprazne oči okrutnih vlastodržaca, prepredenih kapitalista, podmuklih tajkuna, maloumnih političara s pratećim korumpiranim zakonodavstvom i sudstvom – onda i smrt “za svoju zemlju” skine svoje svečane odore i zlatno ordenje i ostane u prnjama, izgladnjela, prljava i nepočešljana… napuštena na jalovoj zemlji pod nebom bez smisla.