„Zvrnnnnnnnnnn!“

– Idi vidi, netko je na vratima!

Otvorim, a ono dva golobrada dječaka. Jedan u crnom kaputu i crnoj košulji bez kragne s bijelim ovratnikom. Drugi iza njega, mlađi, od skoro dva metra visine i s velikom smeđom kožnom torbom u ruci. Smješkaju se.

– Došli smo posvetiti kuću.

Uđu i ja ih uputim u dnevni boravak. Žena je već na stolu pripremila svijeću i krunicu, a na tanjurić stavila sto kuna. (Kud prije?)

– U ime oca i sina i svetoga duha…

Onaj niži je izmolio Očenaš, a viši i moja žena su ponavljali za njim. Ispod oka momak s bijelim okovratnikom primijetio je da ja ne molim. Nisam ni mrmljao.

Na kraju, rekao je:

– Bože, podari ovoj kući mir i blagoslov.

I to je bilo to. Uzeo je s tanjurića novac i dao ga visokom klincu koji je u međuvremenu izvadio naljepnicu i kalendar pa to stavio na stol.

Krenuli su prema vratima. Oslovio sam nižeg:

– Student, ha?

Nasmiješio se.

– Peta godina bogoslovije. Još malo.

– Na ispomoći?

– Da, isarajeva.

– Čak iz Sarajeva?

– Aha.

– Pa kako je tamo?

– Ah, borimo se.

Značajno me pogledao. Javio se onda visoki iza njega:

– Ja sam iz Dervente, maturant.

– Pa baš si mi veliki maturant. Ima te!

Obojica su se nasmijala, a ženi je bilo neugodno.

– Jeste za kolače?

– Ne bi… Sad smo s ručka. Imamo još toga puno za obići. Hvala.

I odoše migranti.