Ovo sučeljavanje je u stvari pokazalo moć vizualnog. Posve je svejedno tko i što govori, ako čovjek pred sobom vidi bedastu sliku. Ni Grabar Kitarović, ni Milanović, nisu u najboljoj fizičkoj formi. Što je nevažno, to nitko od njih ni ne očekuje. Nitko ne očekuje da kandidati za mjesto predsjednika države budu lijepi. Ali se podrazumijeva da sami sebe vide koliko-toliko objektivno. S deset ili, nešto više, kilograma viška, u srednjim godinama, ne nose se drečavo crveni kostimići. Teško da se tako odijeva ikad, i igdje, bilo tko osim manekenki mlađih od trideset. I turbofolk pjevačica starijih od pedeset. Nema te pojave koja će dostojanstveno izdržati križ oko vrata, značku sa zastavom, i umjetne trepavice. Postoji kič, i nacionalkič. S umjetnim trepavicama malo je gdje umjesno odlaziti, osim u barove, ili na tematske zabave posvećene šezdesetima. S križem i zastavom možeš nekamo jedino ako još uprtiš viteški oklop, i i nacrtaš si grb na čelu.

S plastičnim kesama (kao što kaže film koji  linkam, “Ponašanje starešina JNA“) ne pojavljuješ se nigdje u formalnim prilikama. To nije nikakav snobizam, nego se podrazumijeva da, u trenutku kad si javna osoba, i javno nastupaš, ne tegliš uokolo špeceraj. Interesantno je da sve skupa zvuči kao da je riječ o nekakvim kompliciranim modnim pravilima, ali za većinu građana, a osobito građanki, to su stvari o kojima se uopće ne razmišlja, nego se implicitno podrazumijevaju.

Pitanje gadne plastične kese, neshvatljivih dimenzija za debatu koja traje svega dva sata, i još manje shvatljivog cvjetnog uzorka, pritom je posebno interesantno. Zašto tu sramotu ne tegli jedan od ćelavih tjelohranitelja? Nije li logičnije da je to njima u opisu posla, nego nekakvom liječniku, koji malo jest član “stožera”, a malo nije? (Inače, riječ “stožer” je do te mjere idiotska da nije nikakvo čudo da je nejasno što, osim kesa od gole plastike, sadržava).

Što se, dakle, vizualno i slušno događa u “stožeru” Kolinde Grabar Kitarović? Ništa specijalno. Tamo se jednostavno odvija mentalitet. Ona mora izgledati “atraktivno” na način koji je tom mentalitetu dostupan. To podrazumijeva da govori na rubu gornjeg registra, i pokušava postići što višu intonaciju, koja ne samo da nije prirodna, nego para uši; falseti namijenjeni su pjevanju; u govoru, izvan uspjele glume, grozna su, i krajnje iritantna, afektacija. Jednako tako, podrazumijeva se da pod svaku cijenu mora biti upadljiva. Upadljivo je, naime, u određenom dijelu društva sinonim za lijepo, a u prvom redu za atraktivno. Pozicija na taj način atraktivne žene gotovo da je samurajska: ona pod svaku cijenu mora zadržati pažnju, ako ne može biti predmet divljenja, i to da je predmet poruge donijet će joj više bodova nego da je arogantno, i neprimjereno decentna. Njezin je zadatak da privlači, ili pokušava privući muškarce, i nije važno koliko u tome uspijeva, bitno je da se maksimalno trudi, i da u tom trudu dospijeva u neukus, i na rub očaja. Istovremeno, tako groteskna, suludo odjevena, s lažnim trepavicama kakve valjda može na kapcima držati samo silikon za kupaonice, ona još mora mlatiti tim glavnim atributima, značkom i privjeskom, Državom i Vjerom. Država je gotovo posve muška kategorija, a kombinacija Države i Vjere nije samo muževna, nego je i militantna; to je u stvari ratno stanje. Ne postoji nijedna normalna, civilna, a još manje suvremena situacija u kojoj se ujedinjuju takvi simboli, koja pritom nije agresivna.

Plastična kesa pritom je najiskrenija. To je žena koja je nekamo krenula, u žurbi, navikla je tegliti hranu s tržnice, zna da ima višestruke uloge, i da na kraju dana doma treba nešto spremiti za jesti. Odsustvo srama kese bilo bi prirodno, da ne postoji, ili postoji, Stožer. U stožeru naime nije moguće kesu dati tjelohranitelju, jer je on tjelesna sila, ono isto ratno stanje u kojem su se ujedinili Država, i Crkva. On je bogisus, i kad ti kaže da više ne govoriš i da je amen, odvuče te za lakat. Kesu tegli manje dominantan muškarac, nekakav doktor iz Ljubuškog, balavac bez pacijenata. Taj tegli i taškicu, dovoljno je mlad da izdrži, i da danas, sutra, u tradiciji svoje struke u dotičnom regionu, rađe bude ministar, nego primarijus. Na školovanje ga i nisu poslali da guli noćne smjene, nego da doma donosi šunke, viskije i očišćene piliće.

Problem je u tome što i taj nesretnik pripada mentalitetu, i iz toga nastaje paradoks. Ta pojava naime, sve s tim kesama, u suštini ne razumije zašto se ta kričavocrvena žena sukobljuje, suočava, ili upušta u bilo kakvu vrstu figurativnog dvoboja s nekim muškarcem. Jer ako nešto treba riješiti, onda to treba riješiti muški, na ravnopravnoj razini. A ravnopravno se uvijek događa ispred birtije, i izvan televizijskog studija. Tu se konačno imaju poravnati argumenti, bez saplitanja o žene, kako god one bile okićene državama, i zastavama. Jer tom zlostavljanju valja stati na kraj: ako će netko zlostavljati naše žene, onda ćemo to biti mi, a ne oni. Što ih oni imaju provocirati, ponižavati ako nisu osobito upućene, obraćati im se kao da misaoni aparat ne radi osobito, kad su to žene, naše žene, koje zadovoljavaju i naše potrebe, i naše ambicije, i mi smo ih savršeno sposobni obraniti?

Cijeli je nesporazum nastao samo zbog toga što je ranije trebalo odložiti taškicu, i kesu. (Za kese, to ekološko zlo, još jednom upućujem na filmić “Ponašanje starešina”, nema tog digniteta, pa čak ni dostojanstva, koje neće urušiti pojava cvjetne kese). Liječnik iz Ljubuškog, i savjetnik, nije je imao kamo odložiti, jer ju je nemoguće predati tjelohranitelju Muškarcu, pri čemu je on sam, sve s tom diplomom medicine, tragično, ili komično zarobljen između svoje pozicije drugorazrednog muškarca, koji ne raspolaže vještinama oduzimanja, nego spašavanja života (ukoliko ta diploma išta vrijedi). S druge strane, stoji ta žena s kojom nije moguće poduzeti ništa. Premlada je za majku, prestara za suprugu.U svijetu patrijarhata, trećeg nema, niti se nekakva specifična pozicija može zaslužiti. Navodno posjeduje Moć, i Vlast. Ali može li se čovjek stvarno na to osloniti? A da prije toga nešto ne poduzme sam, pa makar oboružan taškicom i kesom, jer je čovjek ipak muško, i postoji refleks da to treba dokazati. A to što nekakva gospođa u ozbiljnim godinama okolo hoda odjevena kao klaun, i cvrkuće tako da to probija mozak, da je to pritom nekakva institucija i demokracija, to ozbiljan i probitačan doktor za sportske ozljede iz Ljubuškog, zaljubljenik u arhetipski očinsku, i mafijašku figuru Milana Bandića, intuitivno ne razumije, pa makar mu utrpali više kesa nego što magarac nosi tereta.