Na jednom portalu pročitao sam izraz sućuti premijera Plenkovića povodom smrti Zdravka Tomca. Portal je usporedio taj odaslani tekst s izrazom sućuti istog premijera povodom smrti Slavka Goldsteina. Jedna suha rečenica povodom Goldsteinove smrti: “Poštovanoj obitelji, u povodu smrti gospodina Slavka Goldsteina u ime Vlade Republike Hrvatske i u moje osobno primite izraze sućuti.” Kada poruku ove brzojavke obitelji i javnosti prevedemo na hrvatski jezik koji razumiju i u Bosni, a i šire, ona glasi: “Slavko, džaba si krečio.” Krečio i kročio. Povodom Goldsteinove smrti, nema ni riječi o knjigama koje je kao izdavač objavio, a samo one kojima je bio urednik dostatne su da se spomene njegov doprinos hrvatskoj kulturi. Značajan doprinos. No, ništa. Sućut obitelji. To da je Goldtsein, zalažući se za demokratski ustroj Hrvatske bio jedan od osnivača HSLS-a, prve demokratske stranke u Hrvatskoj, 1989. godine, ništa. To da je u Hrvatskoj trebala izaći knjga “Sedam tisuća dana u Sibiru”, Karla Štajnera, urednika Goldsteina, prija Solženjicinovog “Arhipelaga Gulag”, ni riječi. Tko je stopirao izlazak te knjige. Ne pokojni Tomac, nego tomci. Tko su tomci? Povorke likova s kojima se svakodnevno sudaramo, profesori, doktori, juristi, žurnalisti, ispali iz korica Matoševih i Krležinih stranica koji se, eto, zalažu “za našu stvar” pomno prateći kako stoje političke dionice i kakav profit donose. Sada, kad smo već kod Krležine rečenice , da vidimo, kakvu je sućutnicu uputio premijer Blitve povodom smrti profesora koji je odgojio generacije, koji je “ostavio veliki trag u hrvatskoj politici”, koji je obnašao tako odgovorne dužnosti kao potpredjednik Hrvatskog sabora, dakle potpredsjednik onog nečeg iznad čega je samo Bog, kao uvaženi zastupnik, kao nepokolebljivi borac za svoj, pardon, našu stvar, kao onaj koji je slijedio crvenu nit sve dok nije propala tekstilna industrija i koji je snagom svog intelekta, kao i mnoštvo njegovih kolega doktora prepoznao profitabilnije djelatnosti te se s paćeničkim izrazom na licu preobratio ne mogavši uskratiti svoje usluge nečem tako veličajnom kao što je samostalna država koja će ipak biti iznad Boga i njegovih deset aforizama. (Ko jebe aforiste). Daklem, premijer kaže, između ostalih pohvala i zahvala, a to mi se čini ključna i iskrena rečenica: “Odlazak profesora Tomca gubitak je za hrvatsku politiku i društvo.” To je doista gubitak za OVAKVU politiku i OVAKVO društvo. Premijeru treba vjerovati.

Ako mi netko, eventualno, u komentarima počne s frazama tipa ” o mrtvima sve najbolje” da mu odmah kažem da je tikvan, jer ovdje nije riječ o smrti Tomca, nego o smrti države. A o mrtvima, sve najbolje.