Zoran Milanović čovjek je s otprilike milijardu nedostataka, o čemu sam u doba njegove, po mom sjećanju ne osobito uspješne vladavine, čiji su me se neki aspekti prilično izravno i neugodno doticali, dosta često pisala. Ono što nikad nisam posve razumjela je ta kategorija “bahatosti”, na koju je, čini se, ultimativno osuđen. Možda zbog toga što i sama patim od neke vrste “bahatosti”, ili barem odsustva društveno prikladnog umiljavanja, ili zbog toga što u stvari volim incidentne ljude u malograđanskim, ili uopće slabograđanskim, miljeima. Moje jedino profesionalno iskustvo sa Zoranom MIlanovićem izgledalo je tako da smo se oboje držali bahato, i da smo unatoč tome obavili posao. Moje jedino iskustvo s Kolindom Grabar Kitarović svodilo se na to da nije dopušteno postavljati pitanja, i imam koncentrirano držati mikrofon, a da mi se pritom ne ukoči podlaktica. Ali sve je to manje-više nevažno.

Pitanje “bahatosti”, nakon svih ovih silnih sučeljavanja, nekako se svelo na to da je nedopušteno biti nervozan kad je čovjek izložen gluposti. Pa čak i kad je to najgrozniji destilat gluposti, one udružene s lukavošću, i podmuklošću. Ta glupost nije samo amoralna, što sam Zoran Milanović u određenoj mjeri sigurno jest, ona je i kompletno bezosjećajna. Jer i empatija zahtijeva određenu vrste inteligencije, pa čak i imaginacije.

Ukoliko, unatoč tim nekim sitnim statističkim šansama, unatoč Vasinim jogurtima, i legendarnim autobusima, Milanović dobije izbore, ne vjerujem da će biti predsjednik države za poludit. Vjerujem da je samodostatan, prilično narcisoidan. Olakšavajuća je okolnost što je duhovit, i što je izrazito živ, ali to nije tip čovjeka koji će doprinijeti općoj sreći, ili se podrediti zahtjevima kolektiva.

Ono što kod njega smatram vrijednim poštovanja je inteligencija, jer ta demokracija, koja se u našoj interpretaciji svela na idiolatriju idiota, neprekidno implicira da je svejedno je li čovjek pametan, ili glup. To jest, poželjno je da je glup, a po mogućnosti i fizički agresivan, i da je društvena alfa i omega isključivo ako nije osobito razvijen sisavac.

Oni koji će glasati za Milanovića, trebali bi to učiniti ne unatoč, nego upravo zbog arogancije. MIlanović nije arogantan prema Romima, Srbima, gospođama čistačicama, ili invalidima. Arogantan je, u ovoj konstelaciji, prema gluposti. U društvu koje za glupost traži neviđenu poštedu, i privilegije, gotovo da je uspostavlja kao određeni imperativ. Jer čovjek koji je usložnjen, i nije u stanju slušati trideset godina jedno te isto, živjeti u trajnom flertu s autokefalnom Crkvom u Hrvata, baratati zlatnim križevima proizvedenim u Kini, ili Turskoj, postao je persona non grata, ukoliko komunalna poduzeća i Hrvatska pošta ne traže nekakve potplaćene mučenike, koji se voze na otvorenom, na stražnjoj strani kamiona.

Ta Milanovićeva “arogancija”, u državi koja ne da nije osobito osjetljiva, nego je krajnje neosjetljiva na ljudska prava, strahovito je zgodna medijska dosjetka. Imamo pravomoćno osuđene i neosuđene, imamo svoje privatne teroriste, vlastite naciste koji se prenemažu, pa su kriptonacisti, Imamo gej parade koje brani više policijaca nego protokolarne posjete predsjednika svjetskih velesila. Imamo gospođe u haljinama nategnutim do krajnjih mogućnosti materijala, koje gaze djecu, i nisu produžile vozačku dozvolu. Imamo kompletan užas, da u cijelim familijama nitko ne smije govoriti, jer će svi skupa ostati bez prihoda. A sve što smo kolektivno ustanovili je da Milanović nije dovoljno prilagođen, i da ne crkuće u dovoljno prilagođenom tonu.

S tim se lično identificiram, jer taj tonalitet ni sama ne mogu pogoditi. Zašto je glupost privilegirana, i uzvišena, u toliko mjeri? Zašto se sva ta naša nesretna, poslijeratna sudbina sastoji od toga da imamo prihvatiti svoju priglupu, vulgarnu, i mentalno deficitarnu braću, jednako kao što su regruti JNA učili jedni druge kako se četkicom peru zubi, i ribaju toaleti?

Arogancija Zorana Milanovića za mene je njegov jedini ozbiljan argument. Sve te strahovito opasne ideje, da se ne smije napadati žene koje su glupe, jer je to po svoj prilici njihovo prirodno, biolološko stanje, jednako kao što je nedopustivo napadati glupost, ljupku imenicu ženskog roda, sve mi je to odbojno, i strano.

Jer vjerujem u inteligenciju, njezinu nepravednu i logičnu superiornost. Jer vjerujem u žene, toliko je fantastičnih žena koje poznajem. I nikad se nisu pozivale na bespomoćnost, ili glupost. NIsu bile ni debilne, ni melodramatične. Bile su toliko jake da je to upravo nemoguće opisati.

Ako se sve krajnje banalizira, i pojednostavi, glasat ću za Zorana Milanovića, da imam pravo biti arogantna, da nisam dužna biti priglupa, i da ne moram trpjeti glupost, tu našu glupost koja je izrazito fantastična, i uzvišena. Snob sam,elitist sam, ljudske mozgove zamišljam kao komplicirane, suptilne, zahtjevne mašine. Dužnost tih mozgova, među ostalim, je da budu nepravedni, i da gledaju s visoka sav ovaj devijantni mainstream, jer tu za poštedu nema ni najmanjeg razloga. A ako će netko biti human, ako će poštedjeti i razumjeti, to će je u svakom slučaju čovjek inteligencije, a ne nekakvih budalastih, konfekcijskih križeva oko vrata, koji se razlikuju isključivo po tome koliko je u njih utrpano čistog elementa, plemenite rude koja se uglavnom iskapa u krajnje neprirodnim, i robovskim uvjetima.