Na Vrangelovom otoku u Arktičkom oceanu sjeverno od Beringovog tjesnaca, mamuti su izumrli tek prije 4000 godina, što je 6500 godina kasnije od ostalih mamuta.
Ostali su zarobljeni na otoku nakon zadnjeg velikog otapanja leda. Procjenjuje se da se broj jedinki od približno jednu tisuću održavao na konstantnoj razini, a evolucija se pobrinula da od gorostasa u 6 tisuća godina, postanu manji od današnjih indijskih slonova.
Njihovo konačno izumiranje pokrenulo je dodatno dizanje razine mora i zasoljavanje izvora pitke vode.
Da je dovoljno potrajalo križanje isključivo među vranglerskim mamutima, postali bi mali poput pasa ili zečeva, i time si još više povećali šanse za opstanak.
Svoje zarobljenosti na otocima nisu svjesni ni ljudi, braneći se od izbjeglica ili pripremajući mladunčad za život idejama starim nekoliko tisuća godina dok je još voda izvirala iz kamena, a ne iz plastičnih boca.
Umjesto da traže nove pašnjake na Marsu, ljudi kljovama ruju po beznačajnim morskim zaljevima, ograđuju se žilet-žicom slušajući svoje samoistaknute članove društva i uzgajaju vunu na leđima kao da nam ne slijedi još jedno globalno zatopljenje.
Na osiromašenim i opustjelim otocima u kojima se njeguju bajke o vunastim mamutima iz prošlosti, kakvi se i danas uzgajaju u ustajalim štalicama, statistike pokazuju da naše jedinke tijelom postaju sve veće. Jedino se mozak počeo smanjivati. Lubanje se pune likvorom. Tako će i nastaviti dok cijelo stanovništvo zemlje ne bude moglo stati na Vrangelov otok.