BLIZU, U OLUPINI

Ljubav dođe kada ona to želi
I oni čija ušća na usnama zakrči
Riskiraju sve
I oni se ubrzo naviknu na
Podsmijeh drugih kojima poplava nikad
Nije došla. Ljubav bira kome će
I ona dolazi samo onima za koje je sigurna
Da će moći živjeti raskomadanog srca,
Ispale kose, bez usana, i kad ona bude morala poći, jer
Tako je to s ljubavlju, oni će reći živa bila
Mahnut će joj skupljajući se s neba
Ljubav uvijek nešto ostavi
I dok se skupimo ono nas preraste
I mi onda ulazimo u tuđa pokvarena neba
Eros je umro, na njegovom grobu
Igraju se đavoli i đavoli se smiju i njihov
Smijeh ulazi ispod dlanova onih koje ljubav zaobilazi
I oni žive svoje dosadne živote voleći
Način na koji se prezentiraju sebi samima u
Ormarima punim bundi od nerzza, u đačkim knjižicama 555, u velikim željeznim stolovima s mermernim pločama
Mrtve stvari kojima se zabavljaju kao uostalom
Svi muškarci i sve žene koji žive za svoju djecu i pri tome preziru druge koji kažu da svako stvara okolnosti za sebe
Mrtve stvari koje donose u svoje kuće
Svojim iza što od mrtve radosti
Poskakuju a njima raste puls i oni bi da kažu
Kako je sad čitav svijet njihov,
ali sve što mogu da urade jest
Da izađu na ulicu ruku pod ruku sa svojim iza
Koje su zakitili mrtvilom da se natječu
Sa drugima koji su isto u oku vrhunca
Postignute zrelosti
Za to se živi. To je ljubav
A ne kao mi što se muhamo po prljavim
Oblacima punim olova, ližemo zemlju
Pod Sotoninim stopicama
I znamo da se nikad ulicom nagizdani
Prošetati moći nećemo, pateći od neuroze, ogorčeni
Ko nam je kriv što se nismo pošteno pogodili, što bježimo od sigurnih skloništa koja nas štite od samoće
Mi nismo sačuvali svoj prestiž jer smo radili
Protiv svijeta, jer nismo usredotočeni na majčine grudi, uzmeš šta možeš i ideš dalje
I manje više pričini nam se da ipak dobijamo
Nešto, mada nikad nismo sigurni šta