Taj čovjek, koji je navodno volio životinje, operirao je uvijek na sličan način: morale su biti jednobojne, najčešće bijele. Ima bijelog samojeda kojeg neprekidno razmnožava, a mladunce tobože poklanja. uz njega su dobro pristajale bijele mačke. Povremeno, valjda zbog dosade, ili promjene godišnjih doba, u obzir su dolazile i narančaste. Sve što je od njih očekivao je da ga vole, i obožavaju, od trenutka kad ga vide. Mačke nisu bile sposobne ispuniti taj zahtjev; koliko god bile recesivne, kao iz laboratorija, nisu sposobne biti privržene samo zbog toga što im je udijeljena hrana. Sve su odreda pobjegle, ili su zbog te uvrede, odsustva obožavanja, otjerane. To je čovjek koji utjelovoljuje sve što bi u normalnom, civiliziranom društvu moralo ulijevati povjerenje: učitelj je, barata s tuđom djecom. Zapovijeda vatrogascima, raspolaže životima mladih ljudi koji dobrovoljno skaču u zapaljene kuće. U gradskom vijeću, zalaže se za interese Seljačke stranke, što valjda podrazumijeva da mu je u interesu da biljke, kukci, i životinje prežive, da sve skupa ne pošpricamo cidokorom, neselektivnim herbicidom. I da roštilji od sto pedeset kvadratnih metara ne stoje na parceli na kojoj nema ni jedne jedine biljke.
Životinja je nestala, i vjerojatno je nastradala. Je li taj čovjek opozicija, ili koalicija, otkud taj interes da životinje budu rijetke i bijele, da budu izrazito lijepe, a pritom trenutačno obožavaju upravo njega, koji nije ni najmanje lijep, a još je manje sposoban ljubav zaslužiti. Nego je podrazumijeva, čim nekom isporuči porciju hrane, i baci komad pokrivača na dvorište. Ovo je mladi mačak koji je nestao na području sela Gradići, u Dalmatinskoj ulici, kod jednog hrvatskog patrijarha, koji je na neki način gotovo opozicionar, a formirao ga je postojeći mentalitet, i postojeća država.

To su ljudi koji su učitelji vašoj djeci, koji će vašim punoljetnicima zapovijedati u požaru, koji će sjediti kao suci-porotnici na sudu ukoliko vaša djeca nešto zgriješe, koji će vas zastupati kao vijećnici, uvjeravajući vas da su nekad bili seljaci, i da su autentični.

U stvari, jezivi su, poremećeni divljaci, opsjednuti svojom lokalnom vlašću, čarkama s konkurentskim plemenima iz susjedstva, i fiksacijom na to da ih netko pošto-poto mora obožavati. Pa makar nedužna, i bijela mačka, koja upravo razdražuje ljepotom, i pitomošću.

Ovo je posljednja fotografija životinje koja je nestala bez traga, nakon što je isporučena jednom drčnom lokalnom funkcioneru u Turopolju. U selu Gradići, u Dalmatinskoj ulici. Po prilici je jednako marginalna kao da, nakon što jedan psihopat dronom ubije drugog psihopata, u stampedu bude ubijeno više od 60 ljudi.

Jer se nikad ne radi o životu. Radi se o rasi, jednobojnosti, po mogućnosti genetskoj rijetkosti. I specijalno se radi o podložnosti, i poslušnosti.

Ovo je posljednja fotografija životinje koja je u mladoj hrvatskoj državi iznevjerila ta očekivanja, i zbog toga je nestala. Nemam nekakva specijalna očekivanja da je živa, jer je bez hrane i skloništa ostala prije, po prilici, mjesec dana. Ovaj iz Hrvatske seljačke stranke ne samo da nije sposoban sačuvati nacrtanu ovcu, on nema elementarne performanse za udomiti mačku. Blage veze nemam što bi se dogodilo da mora pričuvati, ili pomusti, tako kompleksnu životinju kao što je krava. A to što pritom bespoštedno traga za recesivnim genom, i svim tim sranjima doktora Mengelea, i što ljubav utjeruje kao kamate, bez pardona i na silu, to je već specijalni problem jednostranih emocija, na koji se osvrnuo i premijer Plenković. Jer su iz naših županija, i područja kojima čvrsto vladamo, na neki način nestali ljudi. Pa i mačke, koje nitko nije upozorio o kakvom se tu povijesnom fenomenu radi.